1959.
Ponekad neka slika izazove čitav niz
sjećanja, više nego hiljadu riječi, kako se to uobičajeno kaže.
Hamo Kuko mi je jutros proslijedio
jednu sliku, za koju smatram, po nekim okolnim događajima, da je
napravljena 1959. godine u Zaliku. Tada Zalik još nije djeljen na
Donji i Gornji, kako se to danas zna često reći. Nije još bilo ni
pojma o željezničkoj prugi i podvožnjaku u Zaliku, nije bilo pojma
o magistrali istočnim padinama Mostara, od Sutine do Bišća polja.
Nije čak bilo ni samačkog hotela Vranica, koji je dugo godina bio
znak raspoznavanja Zalika. Mislim da još nisu bile napravljene
zgrade, u koje su kasnije uselili Greta, Hana i Eno. ili je to bilo
tu negdje, po kojima je Zaik često nazivan i Gretenburg. Uglavnom,
tu u gornjem Zaliku, moj dedo iz Ljubuškog kupio je komad zemlje, sa
namjerom da tu napravi kuću, i u nju naseli neke od svoje brojne
djece, što se kasnije i ostvarilo. Na zemljištu, na kojem još nisu
bili zakopani temelji, našli smo se nas dvojica dječaka, Hamo Kuko
i ja. Hamina kuća je bila u blizini, u komšiluku, i tako smo nas
dvojica ostvarili prvi kontakt. Kasnije smo se nalazili češće, ili
skoro svaki put, kad bih dolazio u Zalik, ili na gradilište, a kasnije kod rodbine, koja je uselila u novoizgrađenu kuću.
Kasnije smo se našli zajedno u klupama
tehničke škole, Hamo u b, a ja u a razredu. Druženje se nastavilo
i kasnije, kroz njegovu fudbalsku, a kasnije i sudijsku karijeru.
Hamo mi je ljetos pomenuo ovu sliku,
sjetio sam se da je postojala, ali kao i mnoge druge, i nju mi je
odnio vihor rata.
Lijepa uspomena na drugarstvo koje
traje evo punih 60 godina, a nadam se da će nas zdravlje poslužiti
da dočekamo i 60 godina mature, narafvno sa svima vama.
Jutros sam se prijatno iznenadio kad sam
vidio sliku postavljenu n grupu Cidom, na facebooku. Postavila Emina
Redžić Muftić, draga kolegica sa grupe Cidom, koja je ovih dana
boravila u posjetu Haminoj porodici u Norveškoj. Preko nje mi je
Hamo proslijedio i sve ove prethodne slike.
Smail Špago
