Uspomene sa proslave 50 godina mature

kolaž, Nada, 2. decembar 2020.

 

U sjećanju: Profesor Rade Prelević

 

Profesor Rade Prelević (1937-1993.) intelektualac je visokog nivoa. Iza sebe je ostavio veliku zadužbinu od materijala kojem ni vrijeme ne može izbrisati blistavi trag – posebno je to postigao na polju afirmacije i krieranja kulturnih sadržaja. Diplomirao je Jugoslovensku književnost i folozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Pred poslijednji rat odbranio je doktorsku disretaciju.

Angažovan je na kulturnom životu Mostara kao vrstan kritičar, esejista i književnik. Radove je objavljivao u nekoliko časopisa. Osnivač je izdavačke kuće Nimbus sa dva realizovana projekta. Bavio se skulpturom, što znači da je njegovo polje zanimanja bilo veoma disperzivno, a to je karakteristika intelektualaca. Ime ostaje zabilježeno u analima Prve mostarske komune, gdje je bio član redakcije i urednik. Volio je biti u društvu mostarskih likovnih umjetnika. Priredio je samostalnu izložbu skulptura u Pozorišnoj kafani. Kao veoma omiljena ličnost stekao je brojne prijatelje. Imao je originalnu amajliju Alekse Šantića, koja je pjesnika čuvala od uroka. Autor ovog teksta je imao priliku da je vidi i na svu sreću je nacrtao avers i revers, tako da je ostala sačuvana na papiru. U sredini se nalazila ugravirana Davidova zvijezda, zejednički simbol za sve monoteističke vjere.

(Zlatko Serdarević/facebook 20200917)

Stare slike pričaju: Iz stare štampe, RK Tehničar 1967.

 

Tekst i slika su objavljeni u mostarskoj Slobodi 1967. godine.

Na slici: Radovanović Ljubo, Prce Ivan, Pašić Ljubo, Marić Zvonko, Kuljić Aco, Hukić Ahmet, Ćosić Himzo i profesor Džemal Burić.

RK Tehničar je te takmičarske 1967. godine bio kompletno sastavljen od raje iz II b razreda!

Deset godina školskog sportskog društva "Tehničar"

Rasadnik "zvjezdica"

Ove godine navršava se decenije postojanja Sportskog društva mostarskog "Elektromašinskog čkolskog centra". On sada ima sedam sekcija sa oko 300 aktivnoh članova. Toj cifri treba dodati i brojne mladiće i djevojke koji su uključeni u mnoga školska i međuškolska takmičenja, koja se često organizuju. S njima rade profesori fizičkog vaspitanja Burić, Hasanagić, Ivanković i Simonović. Ovaj kivartet stručnjaka "podijelio" je sekcije koje priprema i, praktično, s njima rukovodi.

Obje rukometne sekcije, muška i ženska postižu zapažene rezultate. One već nekoliko godina drže primat u takmičenju mostarskih srednjoškolaca.

U školskoj 1967/68 godini muška selekcija nadmeće se na dva "kolosijeka". Naime, jedna ekipa brani boje u školskoj konkurenciji, a druga se od jesenas bori u novoosnovanoj Zonskoj ligi. Zonaši su u prvoj etapi završili na četvrtom mjestu, samo dva boda iza prvoplasiranog konjičkog Partizana.

Stonoteniseri su, takođe, višestruki šampioni u konkurenciji srednjih škola, a ubrajaju se mešu najaktivnije članove društva. Svojevremeno su dva puta bili domaćini i republičkog prvenstva u stonom tenisu. Sa uspjehom se takmiče i na šampionatima grada, a lani su, recimo, reprezentovali Hercegovinu na Republičkim sportskim igraa u Sarajevu, gdje su u oštroj konkurenciji zauzeli treće mjesto.

I obje košarkaške ekipe se nadmeću u prvenstvu škola. To se odnosi i na šahiste i atletičare. Na tek najavljenom plivačkom šampionatu će se, takođe, pojaviti i predstavnici ovog Centra. Jednom rječju, nema takmičenja u gradu, pogotovo među srenjoškolcima na kome ne učestvuje bar jedna ekipa "Tehnučara". Uspostavljena je i čvrsta saradnja sa pripadnicima Armije, u stvari sa SD "Mostarski bataljon".

Fudbal je nesumnjivo najpopularniji. To svjedoči i nedavno prvenstvo Centra u malom fudbalu. Ono je okupilo 36 razrednih timova.

Razumljivo iz masovnosti se rađa i kvalitet. Mnogi članovi "Tehničara" sada nastupaju ili su nekad igtrali u gradskim klubovima. Tako se recimo većina rukometaša Veleža ponikla u ovoj sredini. Slično je i sa košarkašima Lokomotive. Svakako, njen najistaknutiji pojedinac bio je Dragiša Vučinić, državni reprezentativac i odnedavno član Crvene Zvezde iz Beograda. Bratić, Galić, Kevelj i drugi atletičari Veleža prve korake u "kraljici sporta" učili su upravo u školskom društvu "Tehničar"...

Otuda nije čudo što se tvrdi da je "Tehničar" najaktivnije sportski društvo u Mostaru. I razumljivo, morala su doći i zvanična priznanja. Dva puta je predstavnik ovog društva primio "Majsku nagradu" opštinske SOFK-e.

Za takmičenja se uglavnom koriste sportski tereni Elektromašinskog školskog centra. Međutim, najaktutniji problem su sredstva. A ona su, nesumnjivo, neophodna, pčogotovu otkako se rukometaši takmiče u Zoni. Ali, eto, u ovoj školskoj godini dotacija, ako se uopšte tako može da nazove, iznosila je svega 300 novih dinara, od čega je 200 dodijalila uprava EMŠC a ostalo Školski komitet Saveza omladine.

(m)

Stare slike i tekst (Sloboda 1967.) iz arhive Branko Vučina/cidom, 

slika RK Tehničar, arhiva Maturanti EMŠC 1969.

priredio: Smail Špago

Bilo je to 1965. godine

Danas me iznenadi Branko Vučina isječkom iz mostarske Slobode od 24. maja 1965. godine, u kojoj je objavljen izvještaj sa takmičenja mladih matematičara Mostara, učenika osmog razreda. Skoro da sam i zaboravio na ovaj događaj, a kad pogledah novinski izvještaj i slike u prilogu, u sekundi mi se povrati sve u sjećanje, i kada je bilo, i gdje je bilo i ko je bio sa mnom. Uz sve to, nisam imao pojma da je izvještaj sa tog takmičenja ikad bio objavljen u štampi!?

Za ovo takmičenje nas je pripremala nastavnica Enisa Topuzović, koja nam je bila razrednica i predavala matematiku i fiziku. U sjećanjju mi je ostalo da smo na takmičenje išli Goran Ćatić, Nada Kahvo i ja. Takmičenje je bilo u 6. osnovnoj školi, i dobili smo zadatke koji nisu bili baš ni lagani, za naša tadašnja shvatanja. Sjećam se da je pobjednik bio Mišo Benić, koji je tada išao u 1. osnovnu školu na Pijesku, te naš Ahmet Hukić, koji je tada išao u 10. osnovnu školu, kao i Dževad Koluder, kasnije, naš kolega sa studija. Iste jeseni našli smo se u klupama 1. razreda Elektrotehničke škole. 

Nadam sa da će ovo sjećanje obradovati i Mišu, i Ahmeta i Gorana.

Uostalom, pročitjte članak iz novima, sve je jako dobro vidljivo, a ja sam sam sebe prepoznao na slici (ispod strelice).

Ovom prilikom sam se sjetio šta sam jednom prilikom nešto napisao o mogućnostima ljudskog mozga i memorije, u tekstu koji se može naći na internetu, pod naslovom “Mostarenje kroz memoriju”. Tekst je nastao davne 1994. godine u izbjeglištvu, a kasnije sam ga preradio i uobličio za objavu na internetu. Koliko puta, i gdje sve je prenešen, nemam pojma, a ponekad se iznenadim kad vidim da se i danas vrti po internetu.

Ovaj tekst sam malo prerađen, pod naslovom “Mostar između 9 i 10”, objavio i u mojoj knjizi “Mostar kružno”, koju možete besplatno, u pdf formatu, preuzeti sa stranice “Cidom”.

Link je: http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2019/05/Smail-%C5%A0pago-Mostar-kru%C5%BEno.pdf

“Ljudski mozak je stvarno čudesna tvorevina. Ne postoji ni jedan memorijski disk ili karta na svijetu, koja može primiti više podataka i memorisati sve te primljene podatke, za vjeke vjekova. Ali baš sve. Ne postoji selekcija, ovo hoću upamtiti, ovo neću. Onda, kad ti štogod zatreba, samo klikneš na taj podatak i eto ga odmah u punoj veličini, ja pjesma, ja slika, ja kompletan film. Kad zatreba sjetiš se svega. Ponekad nije baš sve jasno i čisto, ali glavnina je tu. A bogami ponekad ti iskrsne neki podatak iz memorije, koji niti si htio, niti želio, ali ti iskrsne pa se mučiš i boriš sa njim. I pitaš se, pa zašto mi je to baš sad trebalo pasti na pamet. A može tako neki podatak ležati godinama, nedodirnut, nedotaknut, a kad zatreba, eto ga začas. Podaci memorisani u mozgu ne mogu struhnuti. Doduše i tu postoji funkcija: izbrisati neopozivo. A kad ti takav podatak nekada ponovo zatreba, mučiš se belajišeš, i naravno potraziš pomoć kod jarana, da li možda taj podatak postoji u njegovoj memoriji. Interesantno, ako se neko drugi sjeti toga podatka, vaš podatak koji ste izbrisali, autiomatski oživi kao da ga nikad niste ni izbrisali, kao da ste ga prekopirali sa jedne memorije na drugu. Nažalost nauka jos nije dosegla taj stepen razvoja da se kompletna ljudska memorija može kopirati na vanjski disk i nastaviti koristiti dalje. Kako bi to bilo lijepo, ne znam, a možda i ne bi, da je neko mogao kopirati memoriju jednog Ajnštajna, ili Tesle, ili Mocarta, a bogami i memoriju jednog Kulje Vladića. Iz njegove kompletne memorije valjalo bi izvaditi samo “suhi list” i “dugu loptu”, tu ne bi trebali gigabajti, samo megabajti, ali i to bi bilo dovoljno, i kad bi se ta memorija mogla prekopirati u memoriju nekog novog dečkića, fudbal bi bio neuništiv, a možda bi Rođeni mogli i do krova Evrope.

Htjeli to ili ne, naš život je smješten u toj našoj memoriji, na našem vlastitom hard disku. U toj memoriji ima mjesta za Mostar od danas, za Mostar od jučer, a tražimo mjesto i za Mostar od sutra. Kroz tu memoriju čovjek promostari vrlo često. Od toga niko ne može pobjeći.

Kad nekad nešto pričaš nekome iz Mostara, prvo će te pitati, a gdje ti je to. Za ulicu i kućni broj niko te neće ni pitati, jer u Mostaru se nikad ništa nije ni znalo po brojevima. A gdje ti je to? Pa mu objasniš ulicu, pa neki objekat, pa onda na kraju, to ti je znaš, gdje stoji taj i taj… Aaaa…sad znam. Danas će te neko češće upitati, gdje si nekad stanovao, nego gdje sad stanuješ. Jer tako u nama sada živi Mostar. Naravno, u onima kojima memorija nije oštećena ili koji još žele koristiti takve podatke iz vlastite memorije. Bilo kako bilo, ta memorija po sadašnjim naučnim pretpostavkama, nije izbrisana ni kod koga. Samo je stvar u tome, želi li se ona koristiti, ili se nadopunjuje nekim hibridima i falcifikatima, a kod nekih se uvalio neki zli, još neotkriveni virus, za koji još ne postoji neka efikasna antivirus zaštita”.

(spagos)

Svaka deseta osoba – ljevak!

Do sada je broj ljevaka bio samo procijenjivan, bez nekih pouzdanih brojeva.

Međunarodni tim istraživača je procijenio podatke od 2,4 milijuna ljudi, kroz do sada za najveću svjetsku studiju na tu temu, saopštio je Univerzitet Ruhr Bochum, iz Njemačke.

Rezultat: 10,6 posto ljudi koristi lijevu ruku za pisanje i razne druge aktivnosti.

(bams)

Sjećanje na jednog našeg ljevaka

Naš školski kolega Zvonko Marić Glavar podjednako je dobro pisao i lijevom i desnom rukom. Nadam se da to može i sada. Posebno smo na njega bili ljubomorni na predavanjima kada smo morali pratiti i hvatati predavanja. Na 3-4 časa predavanja zaboli ruka od pisanja. A on bi, kad ga ruka zaboli, jednostavno prebacivao olovku u drugu ruku. Nismo se mogli tome načuditi.

Učiteljica u prvom osnovne stalno mu je prebavcivala olovku iz lijeve u desnu ruku, a čim bi se ona odmakla, on bi je ponovo vratio u lijevu.

Međutim, to mu kasnije nije ni malo smetalo u fudbalu, gdje je jednako dobro igrao i lijevom i desnom, A takvi su u fudbalu rijetki i danas.

Evo ga sa mnom u klupi, u prvom osnovne. Pozadi je učiteljica Zejna Šantić.

(spagos)

Podsjećanje na Treću osnovnu školu Mostar, 1968/69

Jedna slika postavljena na facebook prethodnih dana pobudila je niz sjećanja na školske dana iz osnovne škole. Išao sam u Treću osnovnu školu od prvog do osmog razreda, tj. od 1957. do 1965. godine. Treća osnovna škola je tih godina bila smještena u zgradi nekadašnje i današnje gimnazije, a Gimnazija je bila smještena u današnjoj zgradi Vjećnice, na Bulevaru. Za tih osam godina kroz klupe su prodefilovali mnogi đaci, od kojih se do danas poimenice sjećam nekih, a nekih je nestalo iz sjećanja, i tek po neka zalutala fotografija, ili usputni događaj, otvori sjećanja. U vrijeme školovanja u osnovnoj školi slikanje nije bilo uobičajena stvar, jednostavno nije bio običaj. Na početku godine bi u razred navratio neki fotograf, napravio jednu sliku čitavog razreda, koju bi kasnije uz nadoknadu dobio svaki đak. Po toj računici, trebalo bi da imam barem osam slika iz osnovne škole. Ne znam ni sam, da li smo se slikali u svakom razredu, i da li sam ih inače imao toliko, a uz ove, sjećaam se jedne slike sa ekskurzije iz Dubrovnika 1965. Međutim, svega toga je nestalo u vihoru rata. Tokom prošle godine sam od Sude dobio jednu sliku iz prvog razreda osnovne škole putem interneta. Drugih nemam, ustvari, još ih nema, a ostaje nada da će se pojaviti odnekle, od nekuda, od nekoga. Vidićemo.

Stoga me je neobično obradovala ova slika, koju sam našao na facebooku. Postavila je kćerka od profesorice ruskog jezika Vere Milosavljević. Prigoda, dolazak i posjeta pisca Branka Ćopića Mostaru i Trećoj osnovnoj školi. Na slici se vide nastavnici koji su nam predavali samo nekoliko godina prije nastanka ove slike, pogotovo u zadnje četiri godine osnovne škole, i direktor Mahmut Puzić, koji je bio direktor škole svih osam godina, koliko sam išao u tu školu.

Ovdje ću, svakako napomenuti imena nastavnika, koji se nalaze na slici, a predavali su na,m tokom školovanja. Prije svih, pominjem Enisu Topuzović, koa nam je bila razrednica u sedmom i osmom razredu, i predavala matematiku i fiziku, i slobodno mogu reći, dala mi osnovu za daljnje školovanje i studiranje. Zatim su tu Vera Milosavljević, ruski jezik, Mustafa Pezo likovno, Marija Zelenika, muzičko, Asija Behlilović, istoriju. Ostali nastavnici na slici su mi poznati, ali su nam povremeno predavali, najčešće kao zamjena. Posebno mi je drago da se na slici nalazi i moj učitelj iz trećeg razreda osnovne Alija Hasanefendić.

Slika i opis uz sliku: III osnovna škola, zbornica 1968-69. - Branko Ćopić došao u posjetu.

Gornj red s lijeva na desno: Borika Miljak (rođena Simić), predavala srpskohrvatski, Nada Topuzović, mislim da je biologiju predavala, ali nisam sigurna, direktor škole Maha Puzić, Asija -Sija Behlilović, predavala istoriju, onaj mladi ne znam ko je, Alija Hasanefendić, Dedo – jer su ga izvukli iz penzije da radi, ucitelj.

Donji red s desna na lijevo: moja mama Vera Milosavljević (rođena Trbulin), predavala ruski i srpskohrvatski, iza nje malo udesno viri Mustafa Pezo, slikar, predavao likovno i krstio se kad mu ja donesem crtež, Nada Milavić, predavala biologiju, Neda Nastić, rano je umrla, ne sjećam se šta je predavala, Enisa -Nisa Topuzović, predavala matematiku, Maruška Baća, predavala engleski (a njen muž Niko hor i orkestar u Muzičkoj školi), teta Marija Zelenika (rođena Lasić), predavala srpskohrvatski i muzičko, vodila hor, Branko Ćopić, Mirjana Sudar, predavala engleski, a ova poslednja, mislim da je bila defektolog, ali ne znam.

Slika i opis: Gordana Milosavljević/facebook/cidom 20191228)

Zahvaljujemo!

(spagos)

Podsjećanje na jedan doček

Nova godina prije 50 godina

Zadnjih dana 1969. godine pristizali smo u Mostar, tada već kao studenti, iz mjesta studiranja, sa namjerom proslave dočeka Nove godine negdje u Mostaru. Uoči Nove godine sastali smo se na Korzu, negdje oko Petice, onako spontano, bez nekih velikih ideje gdje za doček. Obzirom da smo tada, kako se to danas kaže, svi bili singl, doček negdje u hotelu, restoranu, pa čak ni u Abraševiću, nije dolazio u obzir. I onda je nekom na um pala ideja, a zašto ne bismo napravili novogodišnji đir, od kuće do kuće, posjetiti svoje, svugdje onako s nogu, popiti po koju, malo zameziti, zapjevati, napraviti malo atmosfere, i put pod noge, dalje. Neko je odmah svratio u zdravljak i prva boca “nečega” je bila otvorena, onako, samo za zagrijavanje. Svi smo bili tu negdje, oko 19.

U jednom mom sjećanju od ljetos, napisao sam kako su nam se nakon mature razredi a i b stopili jedan u drugi. Niko više nije ni vodio računa, ai bez malo napora, ne bi se mogli sjetiti se ko je iz kojeg razreda.

U tome društvu našli smo se Peda Ćorda, Zdena Pehar, i ja i elektro tehnike, pa Milorad Matrak i Slavko Simić iz mašinske tehnike i Zlatko Zagorčić iz ekonomske. Svi studenti, u Sarajevu i u Mostaru. Pokojni Zdena je tada bio počeo studirati mašinstvo u Mostaru, a naredne jeseni je otišao u Zagreb da studira saobraćaj.

Uglavnom, našao se i jedan gramofon na baterije, koji je svirao dok baterije nisu iscurile, a tadašnji hit je bila “Krčmarice daj vina natoči” od Ace Matića i još nekoliko pjevnih, aktuelnih hitova iz toga vremena.

Od kuće do kuće, od stana do stana, popili bi piće ili dva, opuhali mezu sa stola i tako do nekih doba. Naravno, mješanje različitih pića i neiskustvo u tome učinili su svoje

Da bi došli sebi, otišli smo do Starog mosta, usput susrećući mnoge koji su se vraćali kućama sa dočeka, čestitanja na ulici, pjesma. Kako koga, ali hladan zrak nas je malo rastrijeznio, i pravac kućama.

Godinama kasnije sjećanja još uvijek naviru, a pogotovo, nakon što mi je Peda proslijedio ovu sliku proljetos, nakon prvih kontakata za proslavu maturue.

I još jedno sjećanje na Dan poslije, (sa bloga prije 6 godina):

Dan poslije:...buđenje, mahmuranje, glava ko rondo, bečki koncert, šetnja do na partizansko, na čisti zrak, onda skokovi iz garmisch-partenkirchena, pa sarma, pa sahatak dospavati...a uvečer, sve ponovo, još jednom...nekad bilo...

A danas: ...mahmurluk ne, šetnja da, partizansko daleko, sarma ne, sve ono što je čovjek volio...ne...a večeras: isto kao i sinoć, ali kao nekad...ne...

Šta je tu je. Idemo dalje...

(spagos)