Bilo je to 1965. godine

Danas me iznenadi Branko Vučina isječkom iz mostarske Slobode od 24. maja 1965. godine, u kojoj je objavljen izvještaj sa takmičenja mladih matematičara Mostara, učenika osmog razreda. Skoro da sam i zaboravio na ovaj događaj, a kad pogledah novinski izvještaj i slike u prilogu, u sekundi mi se povrati sve u sjećanje, i kada je bilo, i gdje je bilo i ko je bio sa mnom. Uz sve to, nisam imao pojma da je izvještaj sa tog takmičenja ikad bio objavljen u štampi!?

Za ovo takmičenje nas je pripremala nastavnica Enisa Topuzović, koja nam je bila razrednica i predavala matematiku i fiziku. U sjećanjju mi je ostalo da smo na takmičenje išli Goran Ćatić, Nada Kahvo i ja. Takmičenje je bilo u 6. osnovnoj školi, i dobili smo zadatke koji nisu bili baš ni lagani, za naša tadašnja shvatanja. Sjećam se da je pobjednik bio Mišo Benić, koji je tada išao u 1. osnovnu školu na Pijesku, te naš Ahmet Hukić, koji je tada išao u 10. osnovnu školu, kao i Dževad Koluder, kasnije, naš kolega sa studija. Iste jeseni našli smo se u klupama 1. razreda Elektrotehničke škole. 

Nadam sa da će ovo sjećanje obradovati i Mišu, i Ahmeta i Gorana.

Uostalom, pročitjte članak iz novima, sve je jako dobro vidljivo, a ja sam sam sebe prepoznao na slici (ispod strelice).

Ovom prilikom sam se sjetio šta sam jednom prilikom nešto napisao o mogućnostima ljudskog mozga i memorije, u tekstu koji se može naći na internetu, pod naslovom “Mostarenje kroz memoriju”. Tekst je nastao davne 1994. godine u izbjeglištvu, a kasnije sam ga preradio i uobličio za objavu na internetu. Koliko puta, i gdje sve je prenešen, nemam pojma, a ponekad se iznenadim kad vidim da se i danas vrti po internetu.

Ovaj tekst sam malo prerađen, pod naslovom “Mostar između 9 i 10”, objavio i u mojoj knjizi “Mostar kružno”, koju možete besplatno, u pdf formatu, preuzeti sa stranice “Cidom”.

Link je: http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2019/05/Smail-%C5%A0pago-Mostar-kru%C5%BEno.pdf

“Ljudski mozak je stvarno čudesna tvorevina. Ne postoji ni jedan memorijski disk ili karta na svijetu, koja može primiti više podataka i memorisati sve te primljene podatke, za vjeke vjekova. Ali baš sve. Ne postoji selekcija, ovo hoću upamtiti, ovo neću. Onda, kad ti štogod zatreba, samo klikneš na taj podatak i eto ga odmah u punoj veličini, ja pjesma, ja slika, ja kompletan film. Kad zatreba sjetiš se svega. Ponekad nije baš sve jasno i čisto, ali glavnina je tu. A bogami ponekad ti iskrsne neki podatak iz memorije, koji niti si htio, niti želio, ali ti iskrsne pa se mučiš i boriš sa njim. I pitaš se, pa zašto mi je to baš sad trebalo pasti na pamet. A može tako neki podatak ležati godinama, nedodirnut, nedotaknut, a kad zatreba, eto ga začas. Podaci memorisani u mozgu ne mogu struhnuti. Doduše i tu postoji funkcija: izbrisati neopozivo. A kad ti takav podatak nekada ponovo zatreba, mučiš se belajišeš, i naravno potraziš pomoć kod jarana, da li možda taj podatak postoji u njegovoj memoriji. Interesantno, ako se neko drugi sjeti toga podatka, vaš podatak koji ste izbrisali, autiomatski oživi kao da ga nikad niste ni izbrisali, kao da ste ga prekopirali sa jedne memorije na drugu. Nažalost nauka jos nije dosegla taj stepen razvoja da se kompletna ljudska memorija može kopirati na vanjski disk i nastaviti koristiti dalje. Kako bi to bilo lijepo, ne znam, a možda i ne bi, da je neko mogao kopirati memoriju jednog Ajnštajna, ili Tesle, ili Mocarta, a bogami i memoriju jednog Kulje Vladića. Iz njegove kompletne memorije valjalo bi izvaditi samo “suhi list” i “dugu loptu”, tu ne bi trebali gigabajti, samo megabajti, ali i to bi bilo dovoljno, i kad bi se ta memorija mogla prekopirati u memoriju nekog novog dečkića, fudbal bi bio neuništiv, a možda bi Rođeni mogli i do krova Evrope.

Htjeli to ili ne, naš život je smješten u toj našoj memoriji, na našem vlastitom hard disku. U toj memoriji ima mjesta za Mostar od danas, za Mostar od jučer, a tražimo mjesto i za Mostar od sutra. Kroz tu memoriju čovjek promostari vrlo često. Od toga niko ne može pobjeći.

Kad nekad nešto pričaš nekome iz Mostara, prvo će te pitati, a gdje ti je to. Za ulicu i kućni broj niko te neće ni pitati, jer u Mostaru se nikad ništa nije ni znalo po brojevima. A gdje ti je to? Pa mu objasniš ulicu, pa neki objekat, pa onda na kraju, to ti je znaš, gdje stoji taj i taj… Aaaa…sad znam. Danas će te neko češće upitati, gdje si nekad stanovao, nego gdje sad stanuješ. Jer tako u nama sada živi Mostar. Naravno, u onima kojima memorija nije oštećena ili koji još žele koristiti takve podatke iz vlastite memorije. Bilo kako bilo, ta memorija po sadašnjim naučnim pretpostavkama, nije izbrisana ni kod koga. Samo je stvar u tome, želi li se ona koristiti, ili se nadopunjuje nekim hibridima i falcifikatima, a kod nekih se uvalio neki zli, još neotkriveni virus, za koji još ne postoji neka efikasna antivirus zaštita”.

(spagos)