(tekst koji slijedi napisao je naš kolega Mustafa Obad)
Enver Zvonić mi je predavao Političku ekonomiju u Tehničkoj školi u EMŠC-u. Mislim da je imao dvije diplome, bio je mašinski inžinjer i ekonomista.
Enver je bio onako laf izgledom, lijepo se odijevao. Mislim da su mnoge naše kolegnince bile pomalo zaljubljene u njega. Na nastavi se ponašao ozbiljno i nekako opušteno komunicirao sa svima, tako da je imao onaj prirodni autoritet i nikad nije dolazio u sukob ni sa kim od učenika, makar se radilo i o takozvanim „razrednim problemima“.
Tome je svakako doprinosio i njegov način predavanja i provjere znanja – ispitivanja. Zvonić je na času ili diktirao novu lekciju ili ispitivao, tako da i nije bilo prilike za neke slobodne diskusije ili nedisciplinu na času. A u tome je bio specifičan, drugačiji od svih ostalih koji su nam predavali u „Tehnici“.
Pošto valjda nije bilo udžbenika koji je odgovarao programu iz Političke Ekonomije za tehničke škole, Zvonić je novu lekciju diktirao. To diktiranje je obično trajalo skoro cijeli čas, nije bilo vremena da se razmišlja o napisanom, a pošto nisi mogao razmišljati, obično se nije ni zapitkivalo u toku pisanja.
On je uvije diktirao iz glave, ali savršeno jasnim i sažetim rečenicama. Lekcija bi obično ispunila oko 2 stranice manjeg formata, sitnije pisano.
Periodične provjere znanja – ispitivanje bi, za razliku od ostalih nastavnika, Zvonić unaprijed najavio za sljedeći čas. Ispitivao je po redu iz dnevnika, po 3-4 za jedan čas, gradivo od zadnjeg ispitivanja pa naprijed. Nije bilo onih čuvenih prepada da nasavnik „ispituje staro“, pa podijeli kečeve. Mislim da bi čak rekao i imena onih koji će odgovarati, ne sjećam se više. Tako si bez stresa išao na čas, i pripremio se kad je bio tvoj red. Slično kao ispit na fakultetu.
Ali postojalo je pravilo: Ako ne dođeš na čas kad je tvoj red da odgovaraš, u dnevnik ti je loša ocjena – kec. Samo te moglo spasiti (i to jedva nekako) pismeno uvjerenje da si bio u bolnici u to vrijeme! Ali to se rijetko primjenjivalo, svi su uglavnom dolazili na čas da odgovaraju, pa makar i ne bili spremni i dobili pravog keca.
Odgovaranje je takođe imalo specifične kriterije.
Tako, za ocjenu, trebalo je da prezentiraš određenu lekciju u cjelini, obično nije zapitkivao u toku tvoje prezentacije, niti te poticao nekim riječima tako da je dolazilo do zastoja u prezentaciji ako nisi dobro znao. Tekst izdiktirane lekcije bio je toliko sažet i jasan, pun definicija, da ga skoro nisi mogao prepričati bolje ili kraće nego što je napisan u teci. Politička Ekonomija i nije bila toliko važan predmet za posao tehničara, ali ako se išlo na dobar uspjeh u školi, svaki je predmet bio jednako važan za prosjek ocjena. A prosjek je bio važan, naprimjer, za upis na fakultet.
Ja sam shvatio ovaj profesorov sistem i jednostavno bih naučio lekciju napamet. (memorija je onda još funkcionirala) Uglavnom, nije bilo čisto bubanje jer sam obično i razumijevao to što sam reproducirao.
I, Zvonić je to prihvatao. Ja izdeklamujem od riječi do riječi, on upiše peticu i ja sam miran do sljedećeg tromjesečja.
Ali, nisu svi mogli tako (nije ni čudo, i ja se sad smijem sam sebi).
Ivica Leko, moj kolega iz Bijelog Polja bio je bistar momak, vrlodobar učenik,posebno iz matematike i svih tehničkih predmeta. Pomalo stidljiv, crvenio bi se kad bi odgovarao. Kasnije je bio dobar inžinjer u Zagrebu.
Sjećam se i sad jedanput kad je došao Ivicin red da odgovara. On izađe ispred table, kaže naslov lekcije, Ivica počne da je prepričava svojim riječima. Vidi se da razumije gradivo, pokušava i da ga poprati nekim primjerom...
Ali Zvonić ga tada prekida : „ Čuješ Leko, kad budeš sjedio gore u Bijelom Polju u kafani, ti tako svojim riječima prepričavaj mještanima Političku ekonomiju. Ovdje ja želim korektan riječnik i definicije.“ Ivica se zacrveni, skroz „zaštopa“ i Enver ga pošalje na mjesto uz neku „mršavu“ tricu.
Tako je to bilo. Sa stanovišta današnje prakse i školske pedagogije, prilično neprihvatljivo. Siguran sam da je to i Enver Zvonić znao, i mogao drugačije. Ali odabrao je ovaj način kao najlakši za sebe i za nas. Bio je samo jedan čas Političke ekonomije sedmično, samo u jednoj godini škole. I on je sam znao da nas ne može motivirati za političku ekonomiju za to vrijeme. A možda, i da je u to vrijeme, 1968., politička ekonomija bila više politička nego ekomija.
Uglavnom , malo ili ništa je ostalo u mojoj glavi od tih lekcija, ne znam da li je Ivica Leko što naučio a ne mogu ga ni pitati jer je umro prije više od dvadeset godina....
(M. Obad, Danska, Herning, 5.3.2021)
************
A šta smo to učili u tome predmetu imena Politička ekonomija, kako gore napisa i kolega Mustafa Obad, teško je. sjetiti se sa ove vremenske distance. Stoga, po običaju, kratki pogled u enciklopediju:
Gradivo za ponavljanje: Politička ekonomija
Politička ekonomija je područje filozofije čiji je cilj objasniti ulogu čovjeka u prirodi, u društvu, kao i u novoj prirodi koju stvara svojim djelovanjem na planeti. Brojni su filozofi kroz istoriju pokušavali da shvate i objasne čovjeka i njegov odnos spram svoga djelovanja u prirodi i društvu, te posljedice koje ima taj rad na evoluciju čovjeka, prirode i društva, odnosno, na razvoj kulture i civilizacije na Zemlji. U haosu uzročno posljedičnih veza koje je stvorila pojava čovjeka na planeti formirao se vrlo složen sistem - ljudsko društvo po principu samoorganiziranja bez čovjekove spoznaje pitanja zašto i kako.
U periodu kasnog 19. veka termin ekonomija polako zamenjuje termin politička ekonomija uz rast matematičkog modelovanja koji se poklopio sa izdavanjem uticajnog priručnika Alfreda Maršala 1890. godine. Ranije je Vilijam Stiven Dževons, koji je zagovarač matematičkog modelovanja i njihove primene na temu, zastupao je ideju o kratkotrajnosti ekonomije i s nadom da će termin postati "prepoznatljivo ime nauke". U današnje vreme, termin "ekonomija" uglavnom se odnosi na usku studiju o ekonomiju kojoj nedostaju druga politička i socijalna razmatranja, dok se "politička ekonomija" odnosi na kompletan pristup.
Spoznaja čovjekovog razuma da može formulisati zakone, kako prirodne, tako i one koji se odnose na dejstvo čoveka, stavila je pred čovjeka zadatak da spozna zašto i kako. Ozbiljno traganje za tim ciljem vršili su mnogi filozofi od kojih su najznačajniji: Dejvid Hjum, Tomas Hobs, Imanuel Kant, Karl Marks, Fridrih Hajek, Norbert Viner, Karl Poper. Vrijeme u kojem živimo pokazuje da i pored proizvedene gomile debelih knjiga kojima si čovjek pokušava objasniti svoju ulogu u prirodi te kako da razumno iskoristi svoj najvažniji resurs - ljudsko biće, taj proces još nije dao rezultata; čovječanstvo svakodnevno svjedoči o nesreći, nepravdi, nasilju, genocidu i kulturocidu širom planeta.
(wikipedia/spagos)
Nema komentara:
Objavi komentar