U sjećanju – Mirsad Avdić Zrike

Danas nam od Naila stiže vijest iz Jablanice, da je Mirsad Avdić, sa nadimkom Zrike, napustio ovaj, i otišao u neki bolji svijet. Nije sa nama stigao do mature, ali je jedno vrijeme išao sa nama u školu, u b razred.

Avdić Mirsad Zrike, iz naše generacije 65/66, iz prvog b, jučer nas je napustio nakon kraće bolesti.

Otišao je veliki zaljubljenik u fudbalsku igru, koji je istinski živio fudbal svim svojim bićem.

Naši drugovi sa malog fudbala: Kuko, Peda, Mara i ostali, sjeti će se našeg Zrike.

Sahrana je 21.12.19. u Jablanici.

Neka mu je lahka zemlja hercegovačka.

Nail

Berdana se enciklopedijski potrudila da prepozna likove sa slike: Koliko ja prepoznajem: pok. Danilo, rah.Mirsad, Nail, Alija, Mate, rah. Salko, Himzo, Ševko, Leža, Šoše, a lijevo su naši pokojni Ljubomir i Ljubo.

Zrike nam ostaje trajno u sjećanju, rahmet mu duši, i neka mu je lahka zemlja, bosanska i hercegovačka, a prije svega jablanička.

Zahvaljujući Berdani, sačuvano od zaborava, na slici se nalaze:

Prof Burić Alija, Jasmina Medaković Radetić, Milena Čolović Đurasović, Mirsada Patak Muftic, Jagoda Vukoje, Berdana Batlak Malohodžic,Vinka Marinčić Planinić, Mirjana Čolaković Kazazić, Himzo Ćosić, Šefko Buljko, Stjepo Leženić, Suad Šoše (12)

ispod sa lijeva Kuljić Aleksandar, Srećko Šakić, Miroslav Prskalo, Ćorda Predrag, Ahmet Hukić, ispod Zvonko Marić, Salko Lakišić, ispod Mate Brljević, desno Tomislav Cigić, Nail Hindić, Alija Husković,

donji red s lijeva,Ramiz Budim, Ivan Prce, Ljubomir Pašić, Ljubo Radovanović, desno,Pravica Danilo, Avdic Mirsad

Iz duboke arhive, 1991. godine

Uz nekadašnje proslave godišnjice mature, imali smo običaj obići grobove, mezare preminulih kolega i profesora.
Lidija Mazal Družijanić nam je iz njene privatne arhive izvukla jednu takvu sliku.
Na grobu, mezaru profesora Hidajeta Sarajlije, našli su se Milana Spaić Peco, rahmetli Sirko Azer, Mišo Benić, Ekrem Pavlović, Fatima Kasumović, i koliko me služe sjećanje i memorija, što bi moglo biti dobro za ove godine, na slici, okrenut leđima, mogao bi biti rahmetli Avdija Kukolj.

Možda će se neko od kolega ili koleginica sjetiti, ko je napravio ovu sliku.

U svakom slučaju, Lidija veliko hvala.

Za sjećanje i uspomenu!

Sastala se raja stara, kafa sa Minom, 20. oktobra 2019.

kafa, terasa hotela Bristol, Mostar, 19. oktobar 2019.
susret sa školskom drugaricom Jasminom Radetić (Minom Medaković)
fotografije: Berdana

Mostarska baklava osvojila prvo mjesto na internacionalnoj Baklavijadi u Beogradu

Milena nam se javila sa lijepom vijesti da je njena baklava osvojila prvo mjesto na internacionalnoj Baklavijadi u Beogradu.

iz štampe:

Prva „Baklavijada” u Beogradu održaće se 18. oktobra u 16 sati u Njegoševoj ulici 77 na opštini Vračar, saopšteno je iz Gradske opštine Vračar.

Na ovom takmičenju, koje se organizuje u okviru projekta „Beograd – grad za sve”, predstaviće se takmičari iz Srbije, Maroka, Tunisa, Palestine, Turske, Sirije, Libana.

Biraće se najbolje, najmodernije, najneobičnije i najukusnije baklave.

(radiolaguna.rs)

Žiri na slatkim mukama: Ovo je najbolja baklava u Beogradu

Majstori pravljenja baklave okupili su se u nadmetanju za najbolju baklavu. Ne znamo koju vi preferirate, mi smo probali baklavu sa mlekom, urmama, pistaćima, čokoladom... Pobedu na vračarskoj "Baklavijadi" je odnela Mostarska baklava.

(mondo)

ostale slike na:

https://mondo.rs/Foto/a1240492/Baklavijada-2019-Recept-za-najbolju-baklavu-FOTOGRAFIJE.html

sa vibera:

od raje, Maturanata EMŠC iz 1969. godine:

Milenina Mostarska baklava osvojila prvo mjesto na internacionalnoj Baklavijadi u Beogradu

Milena nam se javila sa lijepom vijesti da je njena baklava osvojila prvo mjesto na internacionalnoj Baklavijadi u Beogradu.

Pola sjeckanih, pola mljevenih, hvala na čestitkama, samo da znate pod imenom "Mostarska baklava" zbog čega sam baš ponosna.

Poklon je medalja i garnitura šerpi Metalac, ali najveći poklon je" "ponosimo se tobom, nano", verujte mi.

Iskrene čestitke. Budi ponosna na sebe na svoju baklavu. Budi ponosna na grad gdje si rođena i formirana kao osoba. Ja se ponosim jer sam tvoja generacija i svih ostalih iz a i b razreda 1969.

Draga moja Milena, ponosna sam na tebe, nek taj svijet tamo vidi šta je Mostarka i mostarska baklava, najvažnije da si ponos svojim unucima, srdačno, razrednica (Dženana)

(spagos)

Zaboravljene i isčezle stvari iz muške garderobe – Silah, ili Bensilah

bensilah, benselah, belsilah, bensilaj, bensilav -a i kraćeno: silah -aha, silaj -aja. silav -ava m (tur.-ar.) širok kožni opasač, pojas, koji sprijeda ima vise pregradaka za papire, novac, duhankesu, noževe, oružje itd.

»Pa po pasu bensi1ah opasa« (K. H. I 483); »A po pasu krmzi belsilaha, /za njeg zadi dvije puške male« (Ašikl. 106): »Pa za silah puške zadjenuo« (K. H. I 368): »Opasa se svilenom kanicom,/ A po njemu si1aj privalio, / Za nj zadede dvije puške male« (Vuk VIII 49); »pripasuje svjetlo oružje, / u silava dvije puške male« (Vuk IV 298).

(Abdulah Škaljić/turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost Sarajevo 1966.)

fotografije: Nail Hindić, Jablanica

Prepiska raje na viberu:

Uzorak komada muške garderobe koji se koristio do početka šezdesetih prošlog stoljeca, bar u mojoj porodici. Je li vam poznato o čemu se radi?

Mislim da je to silah, u biti, to je bio pojas u kom su se nosile pare i ostali važni papiri....moj djed je imao silah i odatle mi uvijek davao malo para da kupim bombone...

Bravo, pandan današnjim muškim tašnicama. Tu bi se nosile cigarete, šibica,u ranije vrijeme duvankesa, kresivo, obavezno čakija i sl. Nama djeci je bila interesantna kesa sa parama. Moj dedo nosio do '63.,normalno uz ostalu tradicionalnu nošnju od koje je još neki komad u sehari (baznu, sanduku, čekmedži). lzvinjenje .Dosta od mene. Bice još komada....

Taj primjerak kao nov i tako fino ukrasen kao nitnama. Svaka čast što ste to spasili od zaborava .

Znam samo,da bi mnogi koji cijene vrijedne stvari, rado pronosali taj silah. Stalno vracam i uvecavam sliku,predivno.

Da nitne su sa pozlatom i one se ne koriste za kopčanje vec ispod tog kaiša, koji je za kopčanje.

U narodu se još zova bensillah.

Opasat ću ga sutra uz neku prikladnu garderobu.

(spagos)

Sastala se klapa stara, 10. oktobra 2019.

...u Mostaru, terasa hotel Bristola.
10. septembar 2019.
Alija, Dragan, Ševko, Goran, Milorad i Juso.
Lijepo druženje, uz želju da se tradicija ovakvih susreta nastavi, svakom prilikom.
Sistem je uhodan, viber grupa živi. Dovoljna je kratka poruka. Kada i gdje. Pa ko može.
Ovo je još jedan dokaz da naša ideja i dalje živi.

Do nekog narednog susreta.

Iz Hamine sehare (3) - Prije 60 godina

1959.

Ponekad neka slika izazove čitav niz sjećanja, više nego hiljadu riječi, kako se to uobičajeno kaže.

Hamo Kuko mi je jutros proslijedio jednu sliku, za koju smatram, po nekim okolnim događajima, da je napravljena 1959. godine u Zaliku. Tada Zalik još nije djeljen na Donji i Gornji, kako se to danas zna često reći. Nije još bilo ni pojma o željezničkoj prugi i podvožnjaku u Zaliku, nije bilo pojma o magistrali istočnim padinama Mostara, od Sutine do Bišća polja. Nije čak bilo ni samačkog hotela Vranica, koji je dugo godina bio znak raspoznavanja Zalika. Mislim da još nisu bile napravljene zgrade, u koje su kasnije uselili Greta, Hana i Eno. ili je to bilo tu negdje, po kojima je Zaik često nazivan i Gretenburg. Uglavnom, tu u gornjem Zaliku, moj dedo iz Ljubuškog kupio je komad zemlje, sa namjerom da tu napravi kuću, i u nju naseli neke od svoje brojne djece, što se kasnije i ostvarilo. Na zemljištu, na kojem još nisu bili zakopani temelji, našli smo se nas dvojica dječaka, Hamo Kuko i ja. Hamina kuća je bila u blizini, u komšiluku, i tako smo nas dvojica ostvarili prvi kontakt. Kasnije smo se nalazili češće, ili skoro svaki put, kad bih dolazio u Zalik, ili na gradilište, a kasnije kod rodbine, koja je uselila u novoizgrađenu kuću.

Kasnije smo se našli zajedno u klupama tehničke škole, Hamo u b, a ja u a razredu. Druženje se nastavilo i kasnije, kroz njegovu fudbalsku, a kasnije i sudijsku karijeru.

Hamo mi je ljetos pomenuo ovu sliku, sjetio sam se da je postojala, ali kao i mnoge druge, i nju mi je odnio vihor rata.

Lijepa uspomena na drugarstvo koje traje evo punih 60 godina, a nadam se da će nas zdravlje poslužiti da dočekamo i 60 godina mature, narafvno sa svima vama.

Jutros sam se prijatno iznenadio kad sam vidio sliku postavljenu n grupu Cidom, na facebooku. Postavila Emina Redžić Muftić, draga kolegica sa grupe Cidom, koja je ovih dana boravila u posjetu Haminoj porodici u Norveškoj. Preko nje mi je Hamo proslijedio i sve ove prethodne slike.

Smail Špago

Iz Hamine sehare (2)

Iz Hamine sehare, ili bolje reći kamere, veličine kutije šibica.
Dosta detalja sa proslave 50 godine mature, koje nismo viđali na prethodno objavljenim slikama.
Na kraju se nalaze i dvije slike sa dženaze rahmetli Salke Lakišića
Doduše, o kvalitetu slika nećemo na ovom mjestu i ovom prilikom.
Važno je ono, šta se na slikama vidi.
Hvala Hamo i pozdrav od raje.

Iz Hamine sehare (1)

Dobih jutros iz Norveške, od Hame Kuke, dvadesetak slika, pa da odmah podijelimo.
Tri su iz 2010. godine, što mi je posebno drago, a na njima se vide naši profesori Huso Kapić i rahmetli Sulejman Đonko, kao i pokojni Momir Ćorić.
Uz njih su Goran, Sadija, Ekrem, Sela i Hamo.
Datum 26. juni 2010.

Hvala i pozdrav za Hamu.

Nekoliko slika sa proslave mature 1979. godine

Ko traži i nađe. Prebirajući danas po arhivi slika, kako Peda jednom reče, po kutiji od cipela, nađoh ova tri originala, sa proslave mature 1979. godine. Nakon prozivke u školi, prošetali smo do Partizanskog. Znam da sam ove slike ja tada slikao, da sam ih izradio i podijelio raji, sa kojima sam češće bio u kontaktu. Dvije odlične slike b razreda, sa našom razrednicom Đenanom, u top fit izdanju. Od raje iz a razreda nađoh samo ovu na kojoj se vide Mila i Lepa, a baš su onakve kako im i imena govore. Od djevojaka iz b razreda, Milena, Azra, Mirjana i Jagoda, parafrazirajući ovo gore, i mile i lepe..

Nažalost, na slikama je i šestero, koji više nisu među nama, dvojica Ljuba, Jagoda, Zdena, Seneka i Salki-beg.

I ovog puta, pokoj i rahmet im duši.

Neko se i ovdje, na ove obe slike, dobro sakrio iza Jagode, između Ljube R. i Ševke.

Na slici gdje su Mila i Lepa, ne mogu odgonetnuti ko je iza Mile. Vjerovatno će neko prepoznati.

Ne nađoh ništa više, ali i ovo je i dobro i dosta, da nas podsjeti na proslavu prije 40 godina.

Evo vam slika, uživajte i prepoznajite, koga sve vidite na slikama...

(Smail Špago/22. August 2019.)

Kad „nemože“ ne može! Divna

Srpskohrvatski jezik nam je u prve dvije godine predavala razrednica Divna Nadaždin. U trećem i četvrtom razredu nam je predavao Rade Prelević. Za Tehniku i tehničare, ipak smo naučili dosta u te četiri godine. Neke stvari nećemo zaboraviti dok smo živi?

Na prvom pismenom, u prvom razredu, imali smo neku temu, i ja sam se raspisao, i nadao nekoj boljoj ocjeni. Kad je profesorica donijela teke, zadaćnice, sa ocjenama, u mene je na dnu sastava bio kec ko kuća. I uz to, samo na jednom mjestu crvena crta koja je odvajala moju napisanu riječ „nemože“, između „e i m“ što će reći, riječ se piše odvojeno, „ne može“.

Sad će uskoro 54 godine od toga pismenog, a meni je ta jedinica ostala u sjećanju.

PS: Zavirivanjem u Pravopis svih naših jezika stoji:

Negacija uz glagole piše se odvojeno – “ne znam”, “ne želim”, “ne mogu”. Izuzetak su negacije “nisam”, “neću”, “nemoj” i “nemam”.

Sve jasno, kec zarađen sto posto.

(Smail Špago)

Haj' ti meni na tablu! Nija

Mostar, panorama 1944. foto Nijaz Halilhodžić

Sjećam se jedne anegdote sa prof. Nijjazom Halilhodžićem kada bi nas prozivao vladao bi pravi muk, muva u letu bi se čula. Jednom prilikom počeo bi da lista dnevnik i da kroz zube govori "sad ćemo jednu drugaricu na tablu" i mi muški odahnusmo a on će ti, „Hajde Pero Azinović na tablu“. Pok. Pero onako šeretski mu reče "pa prof. nisam ja drugarica" što je izazvalo grohotom smeh u razredu. To ipak Peri nije pomoglo da se izvuče iz svoje klupe i da odgovara.

(Mišo Kovačević)

Šta ovdje ne valja?

Još jedna anegdota sa rahmetli Nijom, kada bi izvodili lab. vežbe. Okupio bih nas oko stola 7-8 i svi bi pomalo učestvovali u spajanju po šemi. Onda bi Nija kada bi mi završili sa spajanjem rekao "hajde da vidimo šta ovde ne valja", pa bi nas sve kružno propitivao.Neko bi rekao da je sve dobro, neko bi izvadio neki kabal pa spojio na drugo mjesto itd. Kao finale, kada bi to mučno spajanje završili upitao bi nas šta još treba uraditi. Svi bi mi ponovo gledali u sto gledajući ponovo u šemu i kada je vidio da od nas neće dobiti odgovor, rekao je "pa uključiti na mrežu" i sam bi podigao sklopku. To je bio Nija, kako je testirao naše znanje i koncentraciju.

(Mišo Kovačević)

Dobro si Miso tipicni primjeri za ponasanje pok. Pere a i rahm.prof.Nije samo se Nija nikad nije dao zbuniti pa da uvazi nase mangupske isprike

(Fatima Kasumović)

U vezi gornje fotografije: Našao sam je na nekom forumu, žao mi je što nisam zabilježio ko ju je postavio. Naš Nija je bio pasionirani fotograf. Koliko mu je moglo biti godina, kada je nastala ova fotografija,ne znam,  ali sam siguran da je panoramu uslikao sa prozora svoje kuće na Kapetanovini, na Šemovcu, gdje je stanovao čitav život.
I njemu rahmet duši i lijepa sjećanja. Dosta nas je finih stvari naučio.
(Smail Špago)

Sjećanja na odgovaranje kod table, Šima, Ivo i Dušan

Ja cu se vratiti u prvi razred i sjetiti neprijatnog događaja ciji sam glavni akter. Opet je profesorica Šima tu, ali se pridruzuje i profesor Ivo Kraljic. Nešto sam zabrljao kod Šime, možda nisam znao ili slično. pa sam se pravdao da me bolila glava. Ona ni pet ni šest, ode po Ivu, predstavi to moje pravdanje kao prijetnju njoj i Ivo dolazi da ureduje i nju zaštiti od mene. On je bio nešto kao šef grupe profesora za prve razrede. Ivo onako krupan i sa onim dubokim glasom bi prepao i odraslog čovjeka, a ne 15-godisnjaka. Ja umro od straha, uzalud se pravdao i ponavljao što sam stvarno rekao, Ivo grmi na mene, čitav se razred prepao. A svima koji me imalo poznaju, jasno je da ja nisam taj tip, da bih prijetio bilo kome, a naročito ne ženi, i to profesorici. Ovo mi se urezalo u sjećanje, pored toliko divnih stvari, koje sam doživio u školi.

I jos jedno, sada sa prof. Dušanom Petrovićem i matematikom.

Kada smo imali kontrolni ja bih na brzinu završio, za 15-20 minuta, napisao na ceduljice rješenja, podijelio onim oko sebe i izašao. I tada sam bio brzac, nisam pregledavao ima li greški, a bilo ih je, skoro pa redovno. Oni, kojima sam to dodao bi ispravili greške i uvijek su imali kontrolni bolje uradjen od mene.

Dušan, kao iskusan pedagog, je to skontao i da bi me na neki način poštedio od grešaka, prilikom odgovaranja na tabli bi pustio da ja rješim zadatak, problem, postavim jednačinu i krenem u rješavanje, pa bi mi svojom ekavštinom rekao "Hajde beži na mesto, to je pešadija, nemoj to dalje raditi".

Eto dosta od mene, sada čekam da se i drugi jave, narocito ovi iz b razreda, koji su se ušutili po ovom pitanju.

(Goran Ćatić)

Ivo Kraljić nas je davno napustio, Dušan Petrović je još živ, blizu mu je 95 godina, živi u Kaliforniji, SAD. Zna li neko šta je sa Šimom?
(Smail Špago)