Jedna slika, hiljadu sjećanja: Naša raja, Prva osnovna, 1964-65. godina

 

Na facebook stranici “Mostarski spomenar” objavljena je jedna slika od prije dobrih 55 godina, možda i malo više.

Pretpostavljam da se radi o učenicima VIII razreda iz Prve osnovne škole.

Na slici su vidljive kasnije naše kolege; Sirko Azer, Ekrem Pavlović i Esad Kebo. Nažalost, sva trojica su nas napustili.

Istraživanjem po facebooku pronašao sam da je sliku postavila naša draga kolegica Nermina Zilić, a uz sliku je napisala:

Izlet u Vjetrenicu sa profesoricom geografije Ljubicom Prajo

Moguće da neko od naše raje prepozna još nekoga na slici i neka mu slobodno uruči ovu sliku.

Ispod slike je napisano dosta komentara, a ovdje samo najvažnije uz opis prepoznatih na slici:

Meni se ovaj razgovor svidio kao primjer kako jedna stara slika moze da poveze ljude sto su trenutno doslovno na cetriri strane svijeta ,bas ono mostarski,pa sam ga poredo bezimena ucesnika ...

Mostarski fejs razgovori oko jedne slike
-Prepoznajem Nadiju, Majdu..
-Tu ti je komsinica Karmela Hamzic ( sa naočalama) Jasna Burić, Esadina Hodžic, Borika, Vesna Latifić i Višnja Ćatović...( ne znam ko je iza Esadine ) a od muških prepoznajem Sirko Azera, Burića, Ekru Pavlovica, Kebu ...ovog sasvim lijevo ne prepoznajem!
-Dobro se sjecas imena....meni Alijaheimer navraća često ha ha
-Sjecam se ove suknje na prof. Prajo
Lijevo od tebe je Majda Kapetanovic sa Balnovca i iznad tebe Vesna Latific iz Podhuma-Raljevina

(Moj komentar: mislim da se obraćaju Nermini Zilić, koju sam prepoznao, po gornjem opisu)
-Poznavala si sigurno i Karmelu Hamzic iz Vonapa....sasvim naprijed sa tamnim naočalama...starija sestra joj se zvala Franka;
-joj ala tracamo .ha ha, ja pristavio sa 3 fildjana
-nije trač, činjenice
-ja znam dosta ovih što si im nabrojala imena a naročito rah, Azera,ali ne znam ovog Marina iako kažeš da je stanovao preko puta Vonapa.
--znas sigurno; To je mladji sin one lijepe Vere Nevjestic
-obarate me s nogu.....ljubim vas obadvije...ma volim mostarke pa to ti je

-..., sad si me i obradovao i rasplakao. Na ovoj slici je moja mama rahmetli. Pored nje njena vjencana kuma Borika.

-Jasenka Buric mi je rodica sa tatine strane...

.Mogu li znati cija je ovo slika i iz kojeg vremena?

.Hvala puno.

Za one koji žele pogledati sliku na facebook stranici i diskusije, evo linka:

Mostsrki spomenar: https://www.facebook.com/3413986102052961/photos/gm.406662673729546/3557946150990288

(spagos)

Ekrem Pavlović - Posljednji ispraćaj, 22. januar 2021.

U najužem krugu porodice i nekolicine prijatelja, danas 22. januara 2021. godine, na Gradskom groblju Sutina u Mostaru, obavljen je posljednji ispraćaj kolege Ekrema Pavlovića.

Neka ti je lahka mostarska zemlja dragi Ekreme.

Fotografije u prilogu su napravili kolege Alija Husković i Jusuf Katica. Ovom prilikom im se iskreno zahvaljujemo.

(spagos)

U sjećanju: Ekrem Pavlović

EKREM (Hajrudina) PAVLOVIĆ

1950.-2021.

Ovo je vrijeme kad nas vijesti o oboljelim i umrlim skoro pa i ne iznenade. Svakog dana čujemo kako nas je u Mostaru ili negdje daleko zauvijek napustio neko koga smo poznavali. Pripisujemo to posljedicama ove nesretne pandemije, ali nas statistika brzo demantuje. Naime, kažu da su ti brojevi samo nešto veći nego inače, proteklih godina. Onda shvatimo da je u pitanju čista biologija - svi više je zapravo onih naših ili blizu naših generacija, a logično je da takve bolje poznajemo.

Nas je u Sarajevu zatekla vijest o Ekremovom odlasku na poseban način. Znali smo dobro da je njegovo zdravstveno stanje ozbiljno, pa ipak je prvi osjećaj bila nevjerica. Onda bol jer je Seka zauvijek izgubila jednog dragog rođaka, pa žal i osjećaj krivnje što ga nedavno zbog epidemioloških razloga nije mogla obići u bolnici.

U međuvremenu, redale su se slike uspomena. Kod Seke iz njihovih nekadašnjih porodičnih druženja, kod mene iz vremena kad je, uz Mugdima Karabega kao stalnog saradnika MM-a, činio sve da ova Mostarska informativna revija, koju smo 1996. i 1997. godine izdavali u Nirnbergu, dospije do što većeg broja Mostaraca u Americi, kao i da se o njima sazna, gdje su, šta su, šta rade...

Evo, u arhivi ovog lista nađoh tekst u kojem piše kako je 28. septembra 1996. u Čikagu, pored ostalih i Ekremovom zaslugom, organizovana promocija MM-a. Pred više stotina prisutnih, piše M. Karabeg, poetski nadahnuto program je vodio elektroinženjer Ekrem Pavlović. U istom broju lista objavljen je i njegov zapaženi intervju sa mostarskim književnikom, publicistom i antifašistom, Mensurom Seferovićem.

Uz sve ono što su o Ekremu, toj dobroj i plemenitoj duši, napisali i kazali njegovi prijatelji i kolege iz školskih i studentskih dana, a kasnije i s posla u Aluminijskom kombinatu, morao sam dodati i ovo manje poznato iz njegove biografije.

Dragi Ekreme, s tugom se opraštamo od tebe, neka ti je laka zemlja.

Muhamed Hamica Ramić

(fecebook 20210121)

U sjećanju: Ekrem Pavlović

 

Malo mi je bilo čudno da se zadnjih mjeseci nisi javljao na telefon, nisi zvao, nisi se javljao kad bih te ja nazvao, nisi odgovarao na poruke.

Onda stiže vijest.

Prije godinu i po smo obilježili pola vijeka mature. Generacija rođena 1950, maturirala 1969. u EMŠC Mostar, sastala se da proslavi svoju 50. godišnjicu mature.

Te godine smo se prisjetili svih onih koji su nas napustili u proteklih 50 godina, a tokom nedavnog čestitanja Nove godine, na našoj zajedničkoj grupi na viberu, konstatovali smo da smo proteklu godinu, koja je bila neobična po svemu, usprkos koroni, proveli u istom brojnom stanju.

A evo, početkom ove godine, ode nam još jedan kolega sa kojim smo dijelili protekle decenije.

Većina nas se sa Ekremom sastala u prvom razredu Elektrotehničke škole, a neki su sa njim dijelili klupe i prije toga, u osnovnoj školi. Neki od nas, a i ja sam jedan od tih, nakon te 1965. godine, dijelili smo čitav život zajedno, do kraja. Nakon mature otišli smo u Sarajevo, i nakon nekoliko godina “hrvanja” sa matematikama, fizikama, diplomirali smo i kao diplomirani inžinjeri vratili se u Mostar. Slijedile su godine, kao po nekom pravilu. Posao, vojska, ženidba, djeca, stanovi. Gazili smo jednom uhodanom, skoro propisanom stazom. Nadali se da će tako potrajati do penzije.

I onda dođoše devedesete. Kud koji?!

Trebalo nam je dosta vremena da saznamo jedni za druge. Ekrema je put sa familijom odveo do Amerike. Vraća se iz Amerike sam. Nastavlja život u Mostaru, sve do juče.

Ekrema pamtimo kao dragog kolegu, velikog organizatora. Sam se brinuo da okupi ekipu za organizacije proslava mature, počevši od one prve za desetu godišnjicu, pa druge za dvadesetu godišnjicu. Tridesetu smo preskočili, a onda je slijedila četrdeseta, pa pedeseta.

Oko same proslave pedesete godišnjice napustiše nas još dvojica kolega, Salko Lakišić i Pero Azinović.

Dogovorismo se da se, barem ko može, satajemo u Mostaru, svakog ljeta. Korona nam zatvori puteve prošle godine. Neizvjesno je kako će biti i ove.

Davno smo rekli, ubuduće nas može biti samo manje. I evo, to se polagano ostvaruje.

A ko ostane zadnji, neka ugasi svjetlo.

Neka ti je lahka zemlja Mostarska, dragi naš Ekreme.

20 januar 2021.

Smail Špago