Ovo je vrijeme kad nas vijesti o
oboljelim i umrlim skoro pa i ne iznenade. Svakog dana čujemo kako
nas je u Mostaru ili negdje daleko zauvijek napustio neko koga smo
poznavali. Pripisujemo to posljedicama ove nesretne pandemije, ali
nas statistika brzo demantuje. Naime, kažu da su ti brojevi samo
nešto veći nego inače, proteklih godina. Onda shvatimo da je u
pitanju čista biologija - svi više je zapravo onih naših ili blizu
naših generacija, a logično je da takve bolje poznajemo.
Nas je u Sarajevu zatekla vijest o Ekremovom odlasku na poseban način. Znali smo dobro da je njegovo zdravstveno stanje ozbiljno, pa ipak je prvi osjećaj bila nevjerica. Onda bol jer je Seka zauvijek izgubila jednog dragog rođaka, pa žal i osjećaj krivnje što ga nedavno zbog epidemioloških razloga nije mogla obići u bolnici.
U međuvremenu, redale su se slike uspomena. Kod Seke iz njihovih nekadašnjih porodičnih druženja, kod mene iz vremena kad je, uz Mugdima Karabega kao stalnog saradnika MM-a, činio sve da ova Mostarska informativna revija, koju smo 1996. i 1997. godine izdavali u Nirnbergu, dospije do što većeg broja Mostaraca u Americi, kao i da se o njima sazna, gdje su, šta su, šta rade...
Evo, u arhivi ovog lista nađoh tekst u kojem piše kako je 28. septembra 1996. u Čikagu, pored ostalih i Ekremovom zaslugom, organizovana promocija MM-a. Pred više stotina prisutnih, piše M. Karabeg, poetski nadahnuto program je vodio elektroinženjer Ekrem Pavlović. U istom broju lista objavljen je i njegov zapaženi intervju sa mostarskim književnikom, publicistom i antifašistom, Mensurom Seferovićem.
Uz sve ono što su o Ekremu, toj dobroj i plemenitoj duši, napisali i kazali njegovi prijatelji i kolege iz školskih i studentskih dana, a kasnije i s posla u Aluminijskom kombinatu, morao sam dodati i ovo manje poznato iz njegove biografije.
Dragi Ekreme, s tugom se opraštamo od tebe, neka ti je laka zemlja.
Muhamed Hamica Ramić
(fecebook 20210121)
Nema komentara:
Objavi komentar