U sjećanju: Ekrem Pavlović

 

Malo mi je bilo čudno da se zadnjih mjeseci nisi javljao na telefon, nisi zvao, nisi se javljao kad bih te ja nazvao, nisi odgovarao na poruke.

Onda stiže vijest.

Prije godinu i po smo obilježili pola vijeka mature. Generacija rođena 1950, maturirala 1969. u EMŠC Mostar, sastala se da proslavi svoju 50. godišnjicu mature.

Te godine smo se prisjetili svih onih koji su nas napustili u proteklih 50 godina, a tokom nedavnog čestitanja Nove godine, na našoj zajedničkoj grupi na viberu, konstatovali smo da smo proteklu godinu, koja je bila neobična po svemu, usprkos koroni, proveli u istom brojnom stanju.

A evo, početkom ove godine, ode nam još jedan kolega sa kojim smo dijelili protekle decenije.

Većina nas se sa Ekremom sastala u prvom razredu Elektrotehničke škole, a neki su sa njim dijelili klupe i prije toga, u osnovnoj školi. Neki od nas, a i ja sam jedan od tih, nakon te 1965. godine, dijelili smo čitav život zajedno, do kraja. Nakon mature otišli smo u Sarajevo, i nakon nekoliko godina “hrvanja” sa matematikama, fizikama, diplomirali smo i kao diplomirani inžinjeri vratili se u Mostar. Slijedile su godine, kao po nekom pravilu. Posao, vojska, ženidba, djeca, stanovi. Gazili smo jednom uhodanom, skoro propisanom stazom. Nadali se da će tako potrajati do penzije.

I onda dođoše devedesete. Kud koji?!

Trebalo nam je dosta vremena da saznamo jedni za druge. Ekrema je put sa familijom odveo do Amerike. Vraća se iz Amerike sam. Nastavlja život u Mostaru, sve do juče.

Ekrema pamtimo kao dragog kolegu, velikog organizatora. Sam se brinuo da okupi ekipu za organizacije proslava mature, počevši od one prve za desetu godišnjicu, pa druge za dvadesetu godišnjicu. Tridesetu smo preskočili, a onda je slijedila četrdeseta, pa pedeseta.

Oko same proslave pedesete godišnjice napustiše nas još dvojica kolega, Salko Lakišić i Pero Azinović.

Dogovorismo se da se, barem ko može, satajemo u Mostaru, svakog ljeta. Korona nam zatvori puteve prošle godine. Neizvjesno je kako će biti i ove.

Davno smo rekli, ubuduće nas može biti samo manje. I evo, to se polagano ostvaruje.

A ko ostane zadnji, neka ugasi svjetlo.

Neka ti je lahka zemlja Mostarska, dragi naš Ekreme.

20 januar 2021.

Smail Špago