I to nam je život, profesor Alaudin Veledar, slika sa sahrane

 

fotografije sa sahrane profesora Alaudina Veledara.

Prije 4 sedmice ispratio sam našeg profesora Husu, a danas i profesora Alaudina

Neka im je rahmet vječni.

(fotografije: Juso Katica/20211211)

U sjećanju: Profesor Alaudin Aladin Veledar

 

U znak sjećanja na našeg profesora.

Sa profesorom Alaudinom, ili Aladinom kako smo ga od našeg prvog susreta počeli zvati, susreli smo se tokom pohađanja Elektrotehničke škole u Mostaru (1965-1969:). Odmah nam je postao interesantan izgledom dobro istreniranog mladića, koji se u školu došao direktno nakon diplomiranja na DIFu u Beogradu. Sa njim nam je predmet Fizičko i zdravstveno vaspitanje, ili Fiskultura, postalo interesantan predmet, koji se nije sastojao samo od zagrijavanja i igranja lopte raznih vrsta. Upoznali smo se sa pravilima pojedinih sportskih disciplina, košarka, rukomet, boks plivanje, atletika, ali je bio voljan i raspoložen da porazgovaramo o svakoj nama interesantnoj temi. Pričao nam je i o rodnom Počitelju, iz kojeg se otisnuo na studije, a kasnije i posao u Mostaru. Tokom četvrtog razreda na časovima Fizičkog održao nam je plesnu školu, u kojoj smo se susreli i proplesali klasične i moderne plesove, te nam je na svoj način približio plesnu kulturu, oslobodio nas, a mnogi su nakon novoga pravo proplesali i zaplesali, a vrhunc je bio na maturskoj zabavi. Osim toga puno pažnje je posvećivao upoznavanju sa osnovama Bontona. Tada nam je to bilo pomalo smiješno, ali se kasnije ispostavilo da nam je to itekako valjalo i trebalo u životu

Nakon završetka srednje škole, a kasnije i fakulteta, neki od nas su radili kao profesori stručnih elektro predmeta u EMŠC, te su bivali i radne kolege sa profesorom Aladinom.

Ovdje bi se mogao nizati čitav niz interesantnih susreta i razgovora sa profesorom Aladinom. Očekivali smo ga na 50. godišnjicu proslave mature 2019. godine, ali nije mogao doći zbog zdravstvenih razloga. Nismo zamjerili. Poželjeli smo mu sve najbolje i brz oporavak.

I onda dvije godine nakon toga vijest:
Nek ti je rahmet duši dragi naš profesore, i nek ti bude la(h)ka naša zemlja Mostarska, a tvojoj familiji neka je zdravo glava i sabur.
Sa tobom odlazi i jedan dio našeg Mostara.

Maturanti Elektrotehničke škole pri EMŠC Mostar, 1969.

Od raje:

Himzo: Malo prije sam došao slučajno do informacije da je umro prof Veledar. Imali još neko tu informaciju

Mirjana: Prijatelji nam potvrdise da je Aladin umro.

Prije toga ja pretrazivala i unijela Aladin umjesto njegovoh pravog imena Alaudin i medju slikama google izbacio nasu grupnu sliku sa 50 godina mature

Dženana: E bas ste me rastuzili.Aladin je bio cestit covjek i dobar kolega.Rahmet mu dusi!

Nadežda: Rahmet mu duši El Fatiha

Smail: ulijepom sjećanju, rajmet mu duši

Fatima: Zao mi je jako profesora pogotovo u ratu je puno propatio .Sad sam sa Sadom razgovarala zadnji mjesec dana imao je problema sa vodom oko srca i sinoc je umro .Oni stanuju u istoj zgrdi . Rahmet mu lijepoj dusi i lahka mu zemlja Mostarska bila , El Fatiha

Ševko: Alac, kako smo ga od milja zvali, bio je omiljen medju generacijama učenika i profesora. Neka mu je rahmet veliki.

Ljiljana: Naučio nas je pored ostalog plesati....

Dženana: I pred svako maturalno vece smo nas dvoje imali generalnu probu u plesu u zbornici na opsti smijeh i hakanje nasih kolega.Stvarno je bilo dobro i drugarski

Milena: Hvala mu za plesne korake, razumijevanje i dobrotu prema nama. Bio je dobričina i ljudski. Neka mu je laka zemlja mostarska.

Goran: Profesoru Veledaru rahmet dusi, nemam sta dodati na ovo vec napisano. Osim plesa ucio nas je i bon-tonu, i to nam je bilo od koristi, kao i ples.

Berdana: Naš dragi profesor imao je memoriju kao kompjuter,a dušu široku i duboku.

Sve nas je volio kao veliki brat.

Rahmet mu duši

Drago V.: Laka mu zemlja. Dobar profesor i još bolji čovek. Od njega se moglo mnogo naučiti. Dobio sam i slikovnu poruku. Hvala ti na obavesti

Fatima: Sto kaze Berdana imao je memoriju jer je mene na 40 godina mature pitao jesam li naucila kolo igrati jer na casu nisam , rekla sam nisam profesore ni do danas nasto se dobrocudno nasmijao i to je bio posljednji nas susret

Mirsada: Profesoru Rahmet duši bio je čovjek koji je volio nas kao svoje najblize.Ostace duboko u sjećaju nas sviju.

Maturanti Elektrotehničke škole pri EMŠC Mostar, 1969.

Profesor Huso Kapić, slike sa sahrane

 

Naš razrednik iz srednje Elektrotehničke škole, pri EMŠC Mostar, profesor Huso Kapić, preminuo je 9. novembra 2021. godine.

Sahrana je obavljena dana 13. novembra 2021. godine na Gradskom groblju Sutina u Mostaru.

Ispred naše generacije sahrani je prisustvovao Juso Katica, i napravio nekoliko fotografija, koje se nalaze u prilogu, te mu ovom prilikom na tome zahvaljujemo.

Neka ti je laka zemlja mostarska, dragi naš profesore i razredniče.

Maturanti Elektro škole pri EMŠC, generacija 1965-69.

U sjećanju: Profesor Huso Kapić

 

Napustio nas je profesor i razrednik Huso Kapić

Stiže nam vijest o odlasku na bolji svijet našeg profesora i razrednika Huse Kapića.

Predavao nam je u 3. i 4. razredu Elektrotehničke škole Električna postrojenja.

Kasnije je sa nekima od nas bio i radni kolega u Aluminijskim kombinatu, a jedno vrijeme je obavljao i dužnost predsjednika Izvršnog odbora, Skupštine opštine Mostar.

U vrijeme priprema za naš jubilej, pola vijeka Mature, 2019. godine, dobili smo informaciju da je naš razrednik bolestan, te da neće moći doći na naš susret.

Od tvojih učenika iz srednje elektrotehničke škole pri EMŠC Mostar, generacija 1965 – 69.:

Neka ti je laka zemlja mostarska, dragi naš profesore i razredniče.

Sahrana će se obaviti u subotu 13.11. 2021. godine

Meturanti Elektrotehniöka škole pri EMŠC Mostar, generacija 1965-69.

Susret u Bristolu, 22. septembra 2021.

 

Još jedno druženje koje je u potpunosti odgovorilo svojoj svrsi. Na kafu je pozvao Goran, putem video grupe, odredio mjesto, datum i vrijeme.

Goran se, nakon što je došao u Bristol javio porukom na grupi na viberu:

Dobar dan, Ja sam već u Bristolu, u Aldiju, da budem precizniji, centralni sto unutra (vani malo puše), vidim sve što ulazi. Čekam vas, valjda će neko doci!

Lidija se nakon toga javila sa ispričnicom sa plavog Jadrana, iz Crikvenice, za koju nas veže maturalna ekskurzija u septembru 1968. sa porukom:

plaža Crikvenica, septembar 2021.

ista plaža, septembar 1968.

Ovdje smo spavali prije 53 godine na povratku sa maturalca, jučer sam to uslikala da vam pošaljem kao potsjetnik, pozdrav svima!

Nakon toga se ispričala u Vinka, prihvaćeno.

Slijedilo je slikanje za uspomenu, jer ako nema slike, nije ni bilo susreta. Tako nalažu nova vremena.

Vinka i Lidija su zaželjele ugodno druženje, a Mirjana je kratko i ultimativno napisala: Dolazim!

Peda je uputio pozdrave iz Schweiz, ili Swiss, Švicarske, a i Švajcarske, kako se to kod nas kaže.

Vinka je konstatovala da od zadnjeg susreta nema vidnih promjena, a posebno dvoje novo pridošlih, koji nisu opravdano bili na prethodnom susretu.

Milena je iz BG uputila pozdrave, ali i jednu njenu opservaciju:

Dragi moji drugari, pa vi mi svaki put izgledate sve bolje (da kucnem u drvo). Mirjana izgledaš kao curica. Sve vas mnooogo pozdravljam.

Fatima je iz Zenice pozdravila raju iz Bristola sa konstatacijom da su joj svi lijepši, ali i da im zavidi. (Biće bolje uskoro, na nekom novom susretu, Fatima!)

Goran, koji je sve ovo zakuhao, pardom organizovao, javio se na kraju sa svojim komentarom:

Druzenje je bilo kratko, ali super, veselo, opustajuce, bez teskih tema. Nadam se da ce ih biti jos u ovoj godini, a naravno i svih sljedecih godina. Lidija se sa mora bas pravo ukljucila i "uklopila" u pricu, podsjetila nas na ekskurziju, bravo. Jos jedna napomena, vidjeli smo se sa bratom naseg kolege, koji nas je napustio 71, Esada Kebe, bilo mu je i drago i žao sto nas vidi, naravno ovo žao je sto nije i njegov brat sa nama. Ugodan vam dan svima.

Esad Kebo, Matursko 1969.

Gorane, hvala ti što si nam prenio ovo sjećanje na rahmetli Esada Kebu, Tužna i teška drama, koja nam se svima usjekla u sjećanje. Eto, paraleno sa našim jubilejima, i ta tužna 50. godišnjica. Nek mu je rahmet i pokoj veliki.

U prilogu, slike iz naše arhive.

(spagos)

U sjećanju: Ramiz Budim

 

Ovih dana nas je iznenada napustio školski kolega Ramiz Budim. Išao je sa nama četiri godine u elektrotehničku školu u EMŠC Mostar. Tokom školovanja sa nekim kolegama je dane mladosti proveo u Đačkom domu Dule Mučibabić u Mostaru. Zajedno smo maturirali 1969. godine.

Nakon mature studirao je sa nama, i nakon uspješnog studija vratio se i zaposlio u rodnoj Jablanici.

Proslava Pedeste godišnjica Mature, 2019. godine, nas je ponovo okupila, kako u Mostaru, tako i na društvenim mrežama, pa smo mogli izmijeniti i dosta ličnih informacija. Mnogo takvih informacija Ramiz je podijelio na našoj grupi na viberu, uvijek na svoj lični način. Saznali smo da je ljubitelj zdravog života i zdrave hrane, što je bio predznak jednog dugog i zdravog života.

Rad oko kuće u Jablanici, uredna bašta, cvijeće, povrće, voće, bili su najčešći motivi negovih fotografija.

I onda odjednom vijest, kao grom iz vedra neba. koju smo svi primili sa nevjericom.

Ramiz nas je napustio. Korona!

U ime svih nas, koji smo razasuti širom bijela svijeta, i onih koji nisu mogli prisustvovati, poslijednjem ispračaju su prisustvovali Juso Katica, Himzo Ćosić, Hamo Kuko i Nail Hindić.

Juso nam je napravio nekoliko fotografija, a raja su na svoj način izražavali riječi saučešća, rahmeta i pokoja duši našem Ramizu. Berdana mu je pripremila buket crvenih, Bečkih ruža, makar virtuelno.

Uz sjećanje na našeg Ramiza riječi:

Nek ti je lahka zemlja Jablanička, dragi naš Ramize!

U sjećanju: Maturaniti elektro škole EMŠC Mostar, generacija 1965- 69.

U sjećanju: Profesor Ibrahim Koluder

 

Ovih dana nas je napustio još jedan profesor, a kasnije i radni kolega,

Ibrahim Koluder, dipl.ing elektro (1943 - 2021.)

U školskoj godini 1968/69 predavao nam je Elektroniku u 4. razredu Elektrotehničke škole.

Ovom prilikom jedno lijepo sjećanje na profesora Koludera.

Nek mu je laka zemlja, rahmet i pokoj...

Maturanti EMŠC, Elektro odjeljenja, generacija 1965 - 1969.

Susret u Mostaru, 17. septembra 2021.

 

Pandemija korone nas je sve zarobila, tako da i pored svih želja i dogovora nismo mogli održavati susrete u većem broju tokom 2020. i 2021. godine.

Ipak, početkom septembra 2021. došlo je do jednog spontanog susreta na kafi, na terasi hotela Bristol u Mostaru. Ne baš u velikom broju, ali bi ovaj susret trabao da bude susret NADE.

Ostaje nam nada i želja da će ovakvih sastanaka u narednom periodu biti i više i češće.

Sastanku su prisustvovali Peda, Vinka, Ševko, Alija Juso i naša draga razednica Dženana.

U prilogu nekoliko lijepih slika za sjećanje i podjećanje.

(spagos)

Uz 100. godišnjicu rođenja profesora Nijaza Halilhodžića

 

Iz stare štampe: Inovator sa Ordenom rada sa zlatnim vijencem, Sloboda, 1981. godine

(tekst koji slijedi objavljen je u listu “Sloboda” iz Mostara, u maju 1981. godine, autor teksta je Zlatko Hodžić)

Među petoricom dobitnika ovogodišnje “Majske nagrade” Osnovne privredne komore Mostar nalazi se i Nijaz HALILHODŽIĆ, diplomirani inžinjer elektrotehnike, inače šef Elektromehaničkog laboratorija Radne organizacije “Vazduhoplovstvo”. Iako je to bio neposredan povod za gostovanje u ovoj rubrici, teško se oteti utisku da je razgovor sa ovim priznatim stručnjakom valjalo zapodjenuti mnogo ranije, uzimajući za povod njegove sposobnosti i odnos prema radu.

Treba, međutim, reći da bi se i tada naišlo na poteškoće, jer on jednostavno nema vremena za razgovor van posla koji obavlja, napominjući uzgred maksimum skromnosti da “ima zaslužnijih od njega”. Od njegovih drugova smo doznali da to proističe iz njegovog stava prema poslu i životu uopšte, ali i iz njegovih manira da svoje krupne radne uspjehe ili novatorsko djelo smatra nečim običnim i prirodnim, a Nijaz Halilhodžić za sobom ima preko 50 inovacija...

Kako je razgovor nekako spontano otpočeo, tako se klupko biografije našeg sagovornika počelo odmotavati. On je jedan od onih koji nikada nisu vidjeli svoje rodno mjesto. Nijaz kaže:

“Rođen sam 29. oktobra 1921. godine u Ljubinju, koje još nisam uspio vidjeti. Otac Omer bio je poreski inspektor u Mostaru, a po potrebi posla prešao u Ljubinje. Tu smo rođeni ja i sestra Belkisa. Nedugo zatim otac je prešao u Bileću, gdje su rođena braća Dževad i Muhamed (lani umro). Đavolji pos'o tjero ga opet nazad u Mostar, u kome je 1929. godine porodica uvećana za još jednog člana, brata Vahdeta.

Nas petero djece, majka, otac, s nama i nena. Trebalo je sastavljati kraj s krajem. Znaš kako je kad “sibijan” padne na jednu platu, mora se razgoditi. A kad je se uzraslo do dugih pantalona, valjalo je hoditinunškolu. Posliječetiriosnovne jedino Belkisa i pokojni Muhamed nisu htjeli u gimnaziju. Mog'o si birati hoćeš li u gimnaziju, učiteljsku, tehničku ili trgovačku školu. Ja, Dževad i Vahdet opredjelismo se za gimnaziju.”

Gimnaziju je Nijaz završio upravo one godina kada je ratni požar počeo zahvatati našu zemlju i Evropu. Familijarno nemirna duha, Nijez i braća nisu ostali ravnodušni, iako se njima tada kao mladićima, u uslovima okupacije, valjalo čuvati policijskog kundaka i kazamata. Pomagali su pokret koliko su mogli i sarađivali u raznim akcijama ilegalaca. Nijaz se sjeća:

"Prikupljao sam oružje, municiju i sanitetski materijal, zajedno sa bratom Dževadom. Valjalo je sačuvati živu glavu i pomoći naše koliko su okolnosti dozvoljavale. Brat Dževad ima borački dodatak... Kada je Jedanaesta brigada 29. Hercegovačke udarne divizije 1945. godine krenula na pobjedonosni pohod, krenuo sam i ja sa njom. Od Sarejeva i Ivana, u Istru i Trst, pa na Ljubljanu. Otuda u Mostar, pa u Trebinje, a po povratku u Mostar, demobilisao sam se."

Godinu po svršetku rata Nijaz je krenuo na izučavanje studija na Elektro.tehničkom fakultetu u Zagrebu, smjer elektronika. Iz studentskih dana najdublje su mu se urezale razne akcije na obnovi porušene zemlje, a posebno dani provedeni sa studentskom brigadom na pruzi Šamac – Sarajevo. Prisjeća se da su najčešće radili na podizanju mosta preko Bosne kod Žepča i navodi da su svih 60 dana, koliko je ova brigada bila na toj pruzi, bili radni dani. "Taman pomisliš da ćeš u nedelju odmoriti, kad javljaju da je stigao cement".

Mlad i ambiciozan, sa diplomom u džepu Nijaz Halilhodžić se 1953. godine obreo u kolektivu "Rudi Čajavec" u Banjaluci. Ali, srce ga je vuklo natrag, u Mostar. Valjalo je sačekati šansu, koja se nakon samo dvije godine ukazala. Preduzeće "Soko" tražilo je inžinjera elektronike i Nijaz se nije dvoumio.

"Bilo je i drugih kandidata koji su htjeli u "Soko", prvenstveno zbog dobrih plata. Međutim, prevagnulo je što sam ja Mostarac i ja sam već 1955. godine opet šetao mostarskim sokacima i ulicama. U "Sokolu" su se tada obavljali prvi IRAN radovi (generalni remont) aviona američkog porijekla F-84G, koji su predstavljali prvi susret mlade vazduhoplovne fabrike sa mlaznim avionima. Tada stečena iskustva kasnije su bila dragocjena u izradi instalacija, strukture i opreme letjelice.

Inžinjer Halilhodžić je radio na svim avionima koje je "Soko" do sada proizveo, počev od "522", "galeba", "jastreba" pa do "orla", kao i na helikopterima S-55 i "gazela". Svakom novom aionu pristupao je sa novim entuzijazmom, željom da se unaprijede njegove osobine, da bude bolji od prethodnog.

Njegova specijalnost su električne i elektronske instalacije i oprema na letjelicama, a trenutno je, rekosmo, šef Elektromehaničke laboratorije koja vrši ispitivanja vrijednosti opreme prije ugradnje, katkad i tokom ugradnje – ukoliko se pojave problemi u njenom funkcionisanju. Ta laboratorija je svome kolektivu do sada napravila ogromne devizne uštede, o čemu svjedoče i brojna priznanja: Zlatna plaketa "RAST YU80", nagrada Privredne komore i niz priznanja sa manifestacija radničkog stvaralaštva. Umjesto da za pozamašne devize kupuju u inozemstvu, radnici ove laboratorije sa inž. Halilohodžićem na čelu konstruisali su i napravili, uglavnom od domaćeg materijala, oko pedeset ispitivača električne i elektronske opreme za letjelice. Mada to neće priznati, to je dakako uglavnom rezultat novatorskog rada Nijaza Halilhodžića. On kaže:

"Propisanih tehnologija za ispitivanje nije bilo a kupovati uređeje za ispitivanje u inozemstvu bilo je skupo. Mi nismo samo uštedjeli novac nego i dragocjeno vrijeme, potrebno da se oprema uveze. Za ove inovacije nismo tražili nagradu."

Ona je došla sama po sebi. Od Privredne komore u Mostaru. A Nijaz Halilhodžić ima i niz drugih priznanja, među kojima posebno izdvaja Orden rada sa zlatnim vijencem, kojim ga je 1974. godine odlikovao predsjednik Tito.

Svaki čovjek ima nekih životnih i radnih ambicija, planova. Nijazova je jedina želja da se laboratorija što savremenije opremi.

Zlatko HODŽIĆ.

(iz arhive: Sloboda, Branko Vučina)

priredio Smail Špago

Profesore, sretan 100. rođendan

 

Iz daleke Amerike stiže nam fotografija sa proslave 100. rođendana našeg profesora metematike iz srednje škole, dr. Dušana Petrovića.

Ovom prilikom našem profesoru želimo da proslavi još mnogo rođendana, a prije svega dobrog zdravlja. 

Sretno profesore!

Maturanti EMŠC Mostar, elektro odjel, generacija 1965 – 1969.

U sjećanju: Suad Šoše, a.r.

 

iz arhive, Maturanti 1965-1969.

Napustio nas je još jedan školski kolega, Suad Šoše.

Vrijeme donosi, vrijeme i odnosi.

Svakom su zapisani njegovi časovi, a kad se izbroje, brojčanik se gasi.

Školski dani, kasniji svakodnevni susreti na korzu, na igranci u Abraševiću.

Uvijek progodna i pristojna riječ, za svakoga. Po svemu tome je ostao svima u sjećanju

Kasnije smo se susretali na poslu, dok je radio u Zavodu za zaštitu na radu, u Mostaru.

Zvao me je telefonom u toku priprema za proslavu Mature.

Rekao je da ne može doći i da se nada da ćemo ga razumjeti i oprostiti mu.

Ohrabrio sam ga riječima, da ne smije biti, niti ima potrebe da bude zamjerke.

Prije i kasnije, to je nadoknađivao susretima na kafi, kao u slici u prilogu,

sa razrednicom Dženanom, Mirjanom i Draganom.

Dragi naš Sudo, neka ti je lahka zemlja naša mostarska.

Nek ti je vječni rahmet i pokoj.

Mostar, 8. maja 2021. godine

(Maturanti EMŠC, generacija 1965 – 1969, sa razrednicom i profesorima)

U sjećanju: Profesor Enver Zvonić i Politička Ekonomija

 

(tekst koji slijedi napisao je naš kolega Mustafa Obad)

Enver Zvonić mi je predavao Političku ekonomiju u Tehničkoj školi u EMŠC-u. Mislim da je imao dvije diplome, bio je mašinski inžinjer i ekonomista.

Enver je bio onako laf izgledom, lijepo se odijevao. Mislim da su mnoge naše kolegnince bile pomalo zaljubljene u njega. Na nastavi se ponašao ozbiljno i nekako opušteno komunicirao sa svima, tako da je imao onaj prirodni autoritet i nikad nije dolazio u sukob ni sa kim od učenika, makar se radilo i o takozvanim „razrednim problemima“.

Tome je svakako doprinosio i njegov način predavanja i provjere znanja – ispitivanja. Zvonić je na času ili diktirao novu lekciju ili ispitivao, tako da i nije bilo prilike za neke slobodne diskusije ili nedisciplinu na času. A u tome je bio specifičan, drugačiji od svih ostalih koji su nam predavali u „Tehnici“.

Pošto valjda nije bilo udžbenika koji je odgovarao programu iz Političke Ekonomije za tehničke škole, Zvonić je novu lekciju diktirao. To diktiranje je obično trajalo skoro cijeli čas, nije bilo vremena da se razmišlja o napisanom, a pošto nisi mogao razmišljati, obično se nije ni zapitkivalo u toku pisanja.

On je uvije diktirao iz glave, ali savršeno jasnim i sažetim rečenicama. Lekcija bi obično ispunila oko 2 stranice manjeg formata, sitnije pisano.

Periodične provjere znanja – ispitivanje bi, za razliku od ostalih nastavnika, Zvonić unaprijed najavio za sljedeći čas. Ispitivao je po redu iz dnevnika, po 3-4 za jedan čas, gradivo od zadnjeg ispitivanja pa naprijed. Nije bilo onih čuvenih prepada da nasavnik „ispituje staro“, pa podijeli kečeve. Mislim da bi čak rekao i imena onih koji će odgovarati, ne sjećam se više. Tako si bez stresa išao na čas, i pripremio se kad je bio tvoj red. Slično kao ispit na fakultetu.

Ali postojalo je pravilo: Ako ne dođeš na čas kad je tvoj red da odgovaraš, u dnevnik ti je loša ocjena – kec. Samo te moglo spasiti (i to jedva nekako) pismeno uvjerenje da si bio u bolnici u to vrijeme! Ali to se rijetko primjenjivalo, svi su uglavnom dolazili na čas da odgovaraju, pa makar i ne bili spremni i dobili pravog keca.

Odgovaranje je takođe imalo specifične kriterije.

Tako, za ocjenu, trebalo je da prezentiraš određenu lekciju u cjelini, obično nije zapitkivao u toku tvoje prezentacije, niti te poticao nekim riječima tako da je dolazilo do zastoja u prezentaciji ako nisi dobro znao. Tekst izdiktirane lekcije bio je toliko sažet i jasan, pun definicija, da ga skoro nisi mogao prepričati bolje ili kraće nego što je napisan u teci. Politička Ekonomija i nije bila toliko važan predmet za posao tehničara, ali ako se išlo na dobar uspjeh u školi, svaki je predmet bio jednako važan za prosjek ocjena. A prosjek je bio važan, naprimjer, za upis na fakultet.

Ja sam shvatio ovaj profesorov sistem i jednostavno bih naučio lekciju napamet. (memorija je onda još funkcionirala) Uglavnom, nije bilo čisto bubanje jer sam obično i razumijevao to što sam reproducirao.

I, Zvonić je to prihvatao. Ja izdeklamujem od riječi do riječi, on upiše peticu i ja sam miran do sljedećeg tromjesečja.

Ali, nisu svi mogli tako (nije ni čudo, i ja se sad smijem sam sebi).

Ivica Leko, moj kolega iz Bijelog Polja bio je bistar momak, vrlodobar učenik,posebno iz matematike i svih tehničkih predmeta. Pomalo stidljiv, crvenio bi se kad bi odgovarao. Kasnije je bio dobar inžinjer u Zagrebu.

Sjećam se i sad jedanput kad je došao Ivicin red da odgovara. On izađe ispred table, kaže naslov lekcije, Ivica počne da je prepričava svojim riječima. Vidi se da razumije gradivo, pokušava i da ga poprati nekim primjerom...

Ali Zvonić ga tada prekida : „ Čuješ Leko, kad budeš sjedio gore u Bijelom Polju u kafani, ti tako svojim riječima prepričavaj mještanima Političku ekonomiju. Ovdje ja želim korektan riječnik i definicije.“ Ivica se zacrveni, skroz „zaštopa“ i Enver ga pošalje na mjesto uz neku „mršavu“ tricu.

Tako je to bilo. Sa stanovišta današnje prakse i školske pedagogije, prilično neprihvatljivo. Siguran sam da je to i Enver Zvonić znao, i mogao drugačije. Ali odabrao je ovaj način kao najlakši za sebe i za nas. Bio je samo jedan čas Političke ekonomije sedmično, samo u jednoj godini škole. I on je sam znao da nas ne može motivirati za političku ekonomiju za to vrijeme. A možda, i da je u to vrijeme, 1968., politička ekonomija bila više politička nego ekomija.

Uglavnom , malo ili ništa je ostalo u mojoj glavi od tih lekcija, ne znam da li je Ivica Leko što naučio a ne mogu ga ni pitati jer je umro prije više od dvadeset godina....

(M. Obad, Danska, Herning, 5.3.2021)

************

A šta smo to učili u tome predmetu imena Politička ekonomija, kako gore napisa i kolega Mustafa Obad, teško je. sjetiti se sa ove vremenske distance. Stoga, po običaju, kratki pogled u enciklopediju:

Gradivo za ponavljanje: Politička ekonomija

Politička ekonomija je područje filozofije čiji je cilj objasniti ulogu čovjeka u prirodi, u društvu, kao i u novoj prirodi koju stvara svojim djelovanjem na planeti. Brojni su filozofi kroz istoriju pokušavali da shvate i objasne čovjeka i njegov odnos spram svoga djelovanja u prirodi i društvu, te posljedice koje ima taj rad na evoluciju čovjeka, prirode i društva, odnosno, na razvoj kulture i civilizacije na Zemlji. U haosu uzročno posljedičnih veza koje je stvorila pojava čovjeka na planeti formirao se vrlo složen sistem - ljudsko društvo po principu samoorganiziranja bez čovjekove spoznaje pitanja zašto i kako.

U periodu kasnog 19. veka termin ekonomija polako zamenjuje termin politička ekonomija uz rast matematičkog modelovanja koji se poklopio sa izdavanjem uticajnog priručnika Alfreda Maršala 1890. godine. Ranije je Vilijam Stiven Dževons, koji je zagovarač matematičkog modelovanja i njihove primene na temu, zastupao je ideju o kratkotrajnosti ekonomije i s nadom da će termin postati "prepoznatljivo ime nauke". U današnje vreme, termin "ekonomija" uglavnom se odnosi na usku studiju o ekonomiju kojoj nedostaju druga politička i socijalna razmatranja, dok se "politička ekonomija" odnosi na kompletan pristup.

Spoznaja čovjekovog razuma da može formulisati zakone, kako prirodne, tako i one koji se odnose na dejstvo čoveka, stavila je pred čovjeka zadatak da spozna zašto i kako. Ozbiljno traganje za tim ciljem vršili su mnogi filozofi od kojih su najznačajniji: Dejvid Hjum, Tomas Hobs, Imanuel Kant, Karl Marks, Fridrih Hajek, Norbert Viner, Karl Poper. Vrijeme u kojem živimo pokazuje da i pored proizvedene gomile debelih knjiga kojima si čovjek pokušava objasniti svoju ulogu u prirodi te kako da razumno iskoristi svoj najvažniji resurs - ljudsko biće, taj proces još nije dao rezultata; čovječanstvo svakodnevno svjedoči o nesreći, nepravdi, nasilju, genocidu i kulturocidu širom planeta.

(wikipedia/spagos)

Jedna slika, hiljadu sjećanja: Naša raja, Prva osnovna, 1964-65. godina

 

Na facebook stranici “Mostarski spomenar” objavljena je jedna slika od prije dobrih 55 godina, možda i malo više.

Pretpostavljam da se radi o učenicima VIII razreda iz Prve osnovne škole.

Na slici su vidljive kasnije naše kolege; Sirko Azer, Ekrem Pavlović i Esad Kebo. Nažalost, sva trojica su nas napustili.

Istraživanjem po facebooku pronašao sam da je sliku postavila naša draga kolegica Nermina Zilić, a uz sliku je napisala:

Izlet u Vjetrenicu sa profesoricom geografije Ljubicom Prajo

Moguće da neko od naše raje prepozna još nekoga na slici i neka mu slobodno uruči ovu sliku.

Ispod slike je napisano dosta komentara, a ovdje samo najvažnije uz opis prepoznatih na slici:

Meni se ovaj razgovor svidio kao primjer kako jedna stara slika moze da poveze ljude sto su trenutno doslovno na cetriri strane svijeta ,bas ono mostarski,pa sam ga poredo bezimena ucesnika ...

Mostarski fejs razgovori oko jedne slike
-Prepoznajem Nadiju, Majdu..
-Tu ti je komsinica Karmela Hamzic ( sa naočalama) Jasna Burić, Esadina Hodžic, Borika, Vesna Latifić i Višnja Ćatović...( ne znam ko je iza Esadine ) a od muških prepoznajem Sirko Azera, Burića, Ekru Pavlovica, Kebu ...ovog sasvim lijevo ne prepoznajem!
-Dobro se sjecas imena....meni Alijaheimer navraća često ha ha
-Sjecam se ove suknje na prof. Prajo
Lijevo od tebe je Majda Kapetanovic sa Balnovca i iznad tebe Vesna Latific iz Podhuma-Raljevina

(Moj komentar: mislim da se obraćaju Nermini Zilić, koju sam prepoznao, po gornjem opisu)
-Poznavala si sigurno i Karmelu Hamzic iz Vonapa....sasvim naprijed sa tamnim naočalama...starija sestra joj se zvala Franka;
-joj ala tracamo .ha ha, ja pristavio sa 3 fildjana
-nije trač, činjenice
-ja znam dosta ovih što si im nabrojala imena a naročito rah, Azera,ali ne znam ovog Marina iako kažeš da je stanovao preko puta Vonapa.
--znas sigurno; To je mladji sin one lijepe Vere Nevjestic
-obarate me s nogu.....ljubim vas obadvije...ma volim mostarke pa to ti je

-..., sad si me i obradovao i rasplakao. Na ovoj slici je moja mama rahmetli. Pored nje njena vjencana kuma Borika.

-Jasenka Buric mi je rodica sa tatine strane...

.Mogu li znati cija je ovo slika i iz kojeg vremena?

.Hvala puno.

Za one koji žele pogledati sliku na facebook stranici i diskusije, evo linka:

Mostsrki spomenar: https://www.facebook.com/3413986102052961/photos/gm.406662673729546/3557946150990288

(spagos)

Ekrem Pavlović - Posljednji ispraćaj, 22. januar 2021.

U najužem krugu porodice i nekolicine prijatelja, danas 22. januara 2021. godine, na Gradskom groblju Sutina u Mostaru, obavljen je posljednji ispraćaj kolege Ekrema Pavlovića.

Neka ti je lahka mostarska zemlja dragi Ekreme.

Fotografije u prilogu su napravili kolege Alija Husković i Jusuf Katica. Ovom prilikom im se iskreno zahvaljujemo.

(spagos)