Nekoliko slika sa proslave mature 1979. godine

Ko traži i nađe. Prebirajući danas po arhivi slika, kako Peda jednom reče, po kutiji od cipela, nađoh ova tri originala, sa proslave mature 1979. godine. Nakon prozivke u školi, prošetali smo do Partizanskog. Znam da sam ove slike ja tada slikao, da sam ih izradio i podijelio raji, sa kojima sam češće bio u kontaktu. Dvije odlične slike b razreda, sa našom razrednicom Đenanom, u top fit izdanju. Od raje iz a razreda nađoh samo ovu na kojoj se vide Mila i Lepa, a baš su onakve kako im i imena govore. Od djevojaka iz b razreda, Milena, Azra, Mirjana i Jagoda, parafrazirajući ovo gore, i mile i lepe..

Nažalost, na slikama je i šestero, koji više nisu među nama, dvojica Ljuba, Jagoda, Zdena, Seneka i Salki-beg.

I ovog puta, pokoj i rahmet im duši.

Neko se i ovdje, na ove obe slike, dobro sakrio iza Jagode, između Ljube R. i Ševke.

Na slici gdje su Mila i Lepa, ne mogu odgonetnuti ko je iza Mile. Vjerovatno će neko prepoznati.

Ne nađoh ništa više, ali i ovo je i dobro i dosta, da nas podsjeti na proslavu prije 40 godina.

Evo vam slika, uživajte i prepoznajite, koga sve vidite na slikama...

(Smail Špago/22. August 2019.)

Kad „nemože“ ne može! Divna

Srpskohrvatski jezik nam je u prve dvije godine predavala razrednica Divna Nadaždin. U trećem i četvrtom razredu nam je predavao Rade Prelević. Za Tehniku i tehničare, ipak smo naučili dosta u te četiri godine. Neke stvari nećemo zaboraviti dok smo živi?

Na prvom pismenom, u prvom razredu, imali smo neku temu, i ja sam se raspisao, i nadao nekoj boljoj ocjeni. Kad je profesorica donijela teke, zadaćnice, sa ocjenama, u mene je na dnu sastava bio kec ko kuća. I uz to, samo na jednom mjestu crvena crta koja je odvajala moju napisanu riječ „nemože“, između „e i m“ što će reći, riječ se piše odvojeno, „ne može“.

Sad će uskoro 54 godine od toga pismenog, a meni je ta jedinica ostala u sjećanju.

PS: Zavirivanjem u Pravopis svih naših jezika stoji:

Negacija uz glagole piše se odvojeno – “ne znam”, “ne želim”, “ne mogu”. Izuzetak su negacije “nisam”, “neću”, “nemoj” i “nemam”.

Sve jasno, kec zarađen sto posto.

(Smail Špago)

Haj' ti meni na tablu! Nija

Mostar, panorama 1944. foto Nijaz Halilhodžić

Sjećam se jedne anegdote sa prof. Nijjazom Halilhodžićem kada bi nas prozivao vladao bi pravi muk, muva u letu bi se čula. Jednom prilikom počeo bi da lista dnevnik i da kroz zube govori "sad ćemo jednu drugaricu na tablu" i mi muški odahnusmo a on će ti, „Hajde Pero Azinović na tablu“. Pok. Pero onako šeretski mu reče "pa prof. nisam ja drugarica" što je izazvalo grohotom smeh u razredu. To ipak Peri nije pomoglo da se izvuče iz svoje klupe i da odgovara.

(Mišo Kovačević)

Šta ovdje ne valja?

Još jedna anegdota sa rahmetli Nijom, kada bi izvodili lab. vežbe. Okupio bih nas oko stola 7-8 i svi bi pomalo učestvovali u spajanju po šemi. Onda bi Nija kada bi mi završili sa spajanjem rekao "hajde da vidimo šta ovde ne valja", pa bi nas sve kružno propitivao.Neko bi rekao da je sve dobro, neko bi izvadio neki kabal pa spojio na drugo mjesto itd. Kao finale, kada bi to mučno spajanje završili upitao bi nas šta još treba uraditi. Svi bi mi ponovo gledali u sto gledajući ponovo u šemu i kada je vidio da od nas neće dobiti odgovor, rekao je "pa uključiti na mrežu" i sam bi podigao sklopku. To je bio Nija, kako je testirao naše znanje i koncentraciju.

(Mišo Kovačević)

Dobro si Miso tipicni primjeri za ponasanje pok. Pere a i rahm.prof.Nije samo se Nija nikad nije dao zbuniti pa da uvazi nase mangupske isprike

(Fatima Kasumović)

U vezi gornje fotografije: Našao sam je na nekom forumu, žao mi je što nisam zabilježio ko ju je postavio. Naš Nija je bio pasionirani fotograf. Koliko mu je moglo biti godina, kada je nastala ova fotografija,ne znam,  ali sam siguran da je panoramu uslikao sa prozora svoje kuće na Kapetanovini, na Šemovcu, gdje je stanovao čitav život.
I njemu rahmet duši i lijepa sjećanja. Dosta nas je finih stvari naučio.
(Smail Špago)

Sjećanja na odgovaranje kod table, Šima, Ivo i Dušan

Ja cu se vratiti u prvi razred i sjetiti neprijatnog događaja ciji sam glavni akter. Opet je profesorica Šima tu, ali se pridruzuje i profesor Ivo Kraljic. Nešto sam zabrljao kod Šime, možda nisam znao ili slično. pa sam se pravdao da me bolila glava. Ona ni pet ni šest, ode po Ivu, predstavi to moje pravdanje kao prijetnju njoj i Ivo dolazi da ureduje i nju zaštiti od mene. On je bio nešto kao šef grupe profesora za prve razrede. Ivo onako krupan i sa onim dubokim glasom bi prepao i odraslog čovjeka, a ne 15-godisnjaka. Ja umro od straha, uzalud se pravdao i ponavljao što sam stvarno rekao, Ivo grmi na mene, čitav se razred prepao. A svima koji me imalo poznaju, jasno je da ja nisam taj tip, da bih prijetio bilo kome, a naročito ne ženi, i to profesorici. Ovo mi se urezalo u sjećanje, pored toliko divnih stvari, koje sam doživio u školi.

I jos jedno, sada sa prof. Dušanom Petrovićem i matematikom.

Kada smo imali kontrolni ja bih na brzinu završio, za 15-20 minuta, napisao na ceduljice rješenja, podijelio onim oko sebe i izašao. I tada sam bio brzac, nisam pregledavao ima li greški, a bilo ih je, skoro pa redovno. Oni, kojima sam to dodao bi ispravili greške i uvijek su imali kontrolni bolje uradjen od mene.

Dušan, kao iskusan pedagog, je to skontao i da bi me na neki način poštedio od grešaka, prilikom odgovaranja na tabli bi pustio da ja rješim zadatak, problem, postavim jednačinu i krenem u rješavanje, pa bi mi svojom ekavštinom rekao "Hajde beži na mesto, to je pešadija, nemoj to dalje raditi".

Eto dosta od mene, sada čekam da se i drugi jave, narocito ovi iz b razreda, koji su se ušutili po ovom pitanju.

(Goran Ćatić)

Ivo Kraljić nas je davno napustio, Dušan Petrović je još živ, blizu mu je 95 godina, živi u Kaliforniji, SAD. Zna li neko šta je sa Šimom?
(Smail Špago)

Neuspjela ekskurzija

Završetak školske godine 1965/66, nakon prvog razreda. Nas nekoliko se dogovaramo da napravimo jedan zajednički izlet. Iako smo na raspolaganju imali mogućnost odlaska na Bunicu autobusom, ili možda na Drežanjku vozom, kao i mnogo drugih varijanti, neko predloži da odemo u Struge ispod Čapljine, na mjesto gdje se ulijeva Trebižat u Neretvu. I to vozom. Obje rijeke su na ušću bile tihe i mirne, moglo se do mile volje plivati, a neko je u Strugi imao neku rodbinu, tako da bi usput mogli tu nešto i prezalogajiti.

Mjesto sastanka je bio park na Musali. Koliko nas je bilo obećalo da će doći, sad ne znam, ali tu smo se našli Momo, Goran, pokojni Tvrtko, pokojni Pero i ja. Svjedočanstvo je slika na kojoj se vide njih četvorica, a mene nema na slici, jer sam ja slikao. Bila je još i druga slika na kojoj sam bio i ja sa njima, ali je opet neko od nas falio, ko nas je slikao. Međutim, tu sliku mi je odnio vihor rata, ali je se sjećam. Taj fotoaparat je bila jedina stvar koju sam nosio, a njega sam smjestio u džep od pantalona. I u džepu pare za kartu, tamo i nazad.

Iz parka na Musali krenuli smo na stanicu, naravno staru, jer bila je 1966, a još je saobraćao Ćiro. Uz napomenu da je zadnji Ćiro kroz Mostar prošao te jeseni, tačnije, 6. novembra 1966. godine, a nepune dvije godine kasnije, 1. oktobra 1968. godine, kroz Mostar je protutnjala prva dizelka, novim kolosjekom, kroz novu stanicu.

Dok smo išli prema stanici, nekome je na um pala luda ideja, a šta bi se moglo drugo i očekivati od petorice šesnaestogodišnjaka, da do Struge ne idemo putničkim vozom, koji je inače išao oko podne, nego da se na toj relaciji prebacimo „džaba“, teretnim vozom. Nismo puno razmišljali. Došli smo na stanicu, propustili putnički voz prema Pločama, a kao poručen, iz stanice je upravo izlazio jedan teretni voz. Uskočili smo na zadnji vagon, i smjestili se u kućicu za kočničara. Međutim, osoblje voza nas je odmah primjetilo. Nismo im bili ni prvi ni zadnji „slijepi“ putnici. Voz je iz stanice prošao rampu kod gimnazije, zatim srednju kod Doma zdravlja i konačno donju kod Sinemaskopa. Uz put je lokomotiva pištala, i uzela puni zamah ispod Huma, prolazeći tik pored kuća u Donjoj Mahali, kuda sada prolazi gradska magistrala. Prošli smo i Čekrk, i slijedio je ulazak u stanicu Rodoč, koja je bila otprilike kod kasnijeg raskršča puta za Baćeviće i ulaznog puta u Aluminijski. Voz se tu zaustavio. Vidjeli smo jednog željezničara, kako od lokomotive trči prema zadnjem vagonu, usput nam psuje majku „švercersku“ i baca bogami dobre oblutke prema nama. Mi smo iskočili iz voza i počeli trčati u suprotnom smjeru, dok se nismo udaljili na pristojnu udaljenost, sa koje nas više nije mogao pogoditi kamenom. Prijetio je i mahao rukom. Ozirom da je ostao kod zadnjeg vagona, bilo nam je jasno da od nastavka ove vožnje neće biti ništa. Nakon nekoliko minuta u stanicu je ušao putnički voz, u pravcu Mostara. Očima smo se dogovorili da se vraćamo nazad, ali opet luda ideja. Nećemo ni sad kupovati karte. Uskočili smo na platformu zadnjeg vagona i nadali se da ćemo bez karte brzo stići do Mostara. Ali, za koji minut se na platformi pojavi kondukter sa onim njegovim „Karte na pregled“. Pošto nismo imali karte, morali smo ih izvaditi kod njega, i uz to još platiti kaznu, za vožnju bez karte. Karta i kazna su iznosile skoro kao povratna karta do Struga.

Nakon skoro dva sata avanturističkog putovanja, stigli smo na stanicu u Mostar.

Bez posjete Strugi, bez par u džepu.

Naravno, da nam je putovanje prisjelo.

I nije ponovljeno, na sličan način.

(Smail Špago)

Naše priče: Milena i Fatima

Draga rajo da i ja pokušam napisati jednu anegdotu iz naseg đačkog doba. Glavni akteri su Milena Spaic i profesorica Šima, a ostali su: ja, Srećko i Nada. Svi znamo da se Milena zabavljala sa Garom i da joj je tata to branio .Jednog dana došao je Garo iz Njeačke i ona se morala naći sa njim. Meni je prišla i rekla da će na Šiminom času (dva časa) iskočiti kroz prozor a vratiti se na velikom odmoru da je portir ne zapiše. Mene moli da ja odgovaram za nju, ako je profesorica prozove, a Srećko i Nada će mi šaptati. Ja odmah pristanem, nadajući se da neće doci do tog. I gle belaja, Šima ulazi, lista dnevnik, ali ne diže glavu, prozove Milenu. Ja ustajem, a sjedila sam u zadnjoj klupi, Milena preko puta mene, ispred Milene Srećko, a ispred mene Nada. I sada mi je slika pred očima kako se Srećko zaklonio iza onog ispred sebe, da sapće. Ja tuc-muc, utrtila, a Šima kaže: "ta mala bogamu sjedi, dosta ti dvojka" a ja i mislim, čitav razred je odahnuo. Milena se vraća na odmoru, grli me i ljubi, pa i Srećka. Svima nam je bilo drago. a meni i njoj najviše. Jednom prilikom kad sam bila u Njemačkoj, pitala sam je, da li se toga sjeća, slatko smo se obe nasmijale, naravno da sjecala.

Svima veliki pozdrav, a evo za našeg Smaju još posla.

(Fatima Kasumović/20190816)

U sjećanju: Salko Lakišić i Pero Azinović

Ponekad je od nekih događaja bolje napraviti mali apštand, pa ih se onda prisjetiti, iako su nama svima, sva ova dešavanja oko proslave pola stoljeća Mature još svježa, a dodatno ih osvježavamo i ovim raznovrsnim prilozioma, kako na grupi na viberu, tako i na ovom blogu, gdje će ostati, nekad bi se govorilo, dok je boga i svijeta, a sada u ovim vremenima modernih tehnpologija kažemo, dok je interneta.

Vijest da nas je Salko Lakišić napustio zatekla nas je dan dan prije proslave. Proslava je bila zakazana sa početkom u 19:00, a dženaza u Lakišića haremu u 18:30. U prvim kontaktima javilo nas se nekoliko da ćemo prvo otići na dženazu, a onda se priključiti na proslavu.

Samo 18 dana nakon proslave, 24. jula 2019. još jedna tužna vijest. Napustio nas je i Pero Azinović.

Od svega nam ostaju samo slike za podsjećanje.

(16. august 2019.)

Naše priče: I onda naviru sjećanja – Tvrtko sa tvrdo “t”

I onda naviru sjećanja – Tvrtko sa tvrdo “t”

Čudo si Špago. Bio sam expert za A1 tuš. Nikad mi nije crtež vraćen.Volio sam crtati i pisati, i ako kući nije bilo mjesta ni na podu, a ne za stolom.Sedmero nas je braće i sestara. Pošto mi je to bila ljubav, tako sam to i pokojnom Tvrtku uradio. Pokoj mu duši, lijepo što si ga se sjetio.

(Momo Pejčić)

Mislo sam da taj program samo u Tehnici a ono opet na Fakultetu. Ovaj put me spasio Ramiz Budim i nacrtao mi taj program. Ne znam sjeća li se on, ali me je spasio.

(Peda Ćorda)

Vjeruj Peda da sam zaboravio, daj me posjeti bar nekim detaljima, ja znam da smo jedan semestar imali tehničko, a drugi nacrtu, prodor prave kroz ravni u prostoru pa tlocrt, nacrt, bokocrt...itd. Daj posjeti me malo. Predavanja su bila na mašinstvu.

(Ramiz Budim)

E Ramize bilo je to ovako. Ja ti posudio nesto para, a tebe uhvatila muka što mi ne možeš da vratiš. Onada sam ja predložio da uradiš taj program i onda smo kvit. Na obostrano zadovoljstvo to je prošlo.

(Peda Ćorda)

Sad ste me ponovo vratili u školu. Pošto je i nas bila puna kuća, nije se crtalo na stolu. Ja sam najčešće crtala tako što bi dasku naslonila na nešto. A često smo ja i Vinka crtali kod mene, do duboko u noć,naravno kad ostali odu na spavanje. A šti se tiče"pisma", ja i danas pišem ta "tehnička" slova, to mi je "rukopis".

(Milena Đurasović)

Sjećam se pokojni Ljubo je rekao nasem Gusaru (Hami Kuki); moje prezime Radovanović, kao tvoje ime i prezime, i duže, a ovo Ljubo, čitaš cetiri, a pišeš pet slova.

(Berdana Malohodžić)

I mene je teh. crtanje vratilo u prošlost. Stanovalo se u jednoj prostoriji i nema toliko prostora da stane crt tabla, pa sam najviše crtala kod Milene. oni su imali tada mnogo prostora. Božo bi nam uvjek vratio, kad prvi put nacrtamo neki rad, što mu nisam mogla nikako oprostiti zbog mnogo muke i truda dok nacrtam. Ali eto i to prošlo!

(Vinka Planinić)

I mene ste sa ovim tehničkim crtanjem vratili u prošla vremena. Nama u b razredu je predavao, ako sam zapamtio, Božo Ćorić mnogo zahtijevniji od Džinovića. Generalno smo bili bolji od vas iz a razreda. Na fakultetu mi je glat prošao radionički crtež kod onog veoma strogog asistenta sa mašinskog fakulteta. 1980. po partijskom zadatku sam predavao, pored osnova elektrotehnike, i tehničko crtanje u et. školi i Jablanici. Ja natjerao djecu da kupe table, rajšine i rapidografe a oni u drugom polugodištu ukinu teh.crtanje. Sa tim znanjem teh.crtanja sam se hvalio mašincima cijeli radni vijek i mnogo puta napravio radionički crtež za neki dio koji mi je napravljen u našoj radionici.

Evo poslije ove hvale samog sebe sviju vas srdačno pozdravljam.

(Himzo Ćosić)

Salem Dzinovic je bio strog i pravedan, bio je komšija, možda čak i neki dalji rod, sa mojim ocem u Ilićima, a ja sam jedva dobio 3 iz crtanja. Doduše bio sam i loš u tome, nisam više ni zaslužio. Valjda sam slutio da ce doći “auto cad” i da mi to neće trebati u životu. Posebno mi je loše islo radiranje (ono sa žiletom).

(Goran Ćatić)

Smajo , dobro si sve opisao o tehničkom crtanju i tablama, kako smo bili prepoznatljivi na ulici a sjećam se da smo se Ševko i ja lijepo namučili, obzirom da smo u školu dolazili biciklom. Poseban problem je bio kad je padala kiša.

(Juso Katica)

I bura na Čekreku...

(Ševko Buljko)

A tad imati biciklo bila je velika stvar, hej to je 65/66 godina. A vas dvojica jašite bicikla i nije reć, table u rukama, pravi tehničari. Aferim momčine.

(Ramiz Budim)

Naše priče: I onda naviru sjećanja - Čas samo za Ivana

I onda naviru sjećanja:

Malo Vas je napustilo pamćenje. Ja sam kao predsjednik razredne zajednice odgovarao i stajao na tabli, a svi ste ostali bili takode ispitivani. To je trajalo pet sati. Lekcija se zvala “ klizanje asinhronog motora”.

Malo si me vratio daleko, pa da dopunim: Izlazi iz razreda i na vratima viče, he li predsjadnice mogli bi se mi vidjeti na popravnom. Tada mi je rahmetli otac prvi put otišao u školu kod njega na razgovor. Kad su se sreli počeo se Hido smijati, i viče dobar je, dobar je... Starom ništa nije bilo jasno...

(Suad Šarić)

Ja sam imao sličan događaj dok sam radio u školi, samo nije bila utakmica, nego proljeće. Bio zadnji čas prijepodnevne smjene, negdje oko podne. Ja u razred, a tamo samo jedan učenik, ito Toza Hadžiabdić, kasnije igrač Veleža i Hajduka. Pitam gdje su ostali, kaže u parku. Kažem mu hajde onda i ti u park. A ja u zbornici ostavio dnevnik, pa pravac u park...mogao sam komotno u parku održati čas. Bilo je kasnije i jedninica, neću reć da nije, samo nije bilo brutalno kao ovo kod Hide.

Ovu priču sam sa Tozom ponovio svaki put, kad bi se kasnije negdje sreli.

(Smail Špago)

Draga generacijo, ja se sjećam da nam je el. mašine prvo predavao prof. Anđelić i kod njega smo uživali najmanja ocjena je bila trojka. Poslije dolazi Hido i nastupa haos. Već na prvom času podijeliti nam je najmanje 20 jedinica. Tog prvog dana se dobro sjećam kada je rekao " he li znate li vi uopšte šta je trafo". Nakon toga sjećam se da smo se mnogo mučili da popravljamo jedinicu kod njega. Negde pred kraj polugodišta sjećam se da me je izveo na tablu zajedno čini mi se sa Selom i postavio mi tri pitanja. Prvo sam onako tuc mu a kada sam mu na drugo pitanje odgovorio da se ogled kratkog spoja trafoa izvodi po sniženom naponu njegova reakcija je bila " he li vidite li kako se uči i šta radi kec". Rekao mi je da idem na mjesto, toliko se oduševio da je zaboravio na treće pitanje koje pojma nisam imao. Poslije kada smo učili motore nikad me nije pitao za neku cijelu lekciju nego samo nešto pomalo iz klupe. Eto to je moje sećanje na prof. Hidu i neka mu je pokoj duše.

(Mišo Kovačević)

Miso, da te dopunim, kad je upitao znate li Vi uopste sta je trafo, sam je odgovarao. To je jedno obicno magare, tovaris ga tovaris ,dok ne crkne...

(Suas Šarić)

Naše priče: Čas samo za Ivana

U naše vrijeme večina naših profesora za stručne predmete je bila iz privrede, odnosno honorarno su nama držali nastavu, pa smo uvijek išli u školu u II smjeni. Jedan od njih je bio i prof. Hido Sarajlija, mislim da je predavao Električne mašine. Bio je dosta strog, ali moglo se od njega i dosta naučiti.

Jedne prilike je trebalo da imamo njegov čas, zadnji toga dana, upravo u vrijeme kada je bio TV prenos neke utakmice. Namjeravali smo da budemo fini i da ga pitamo da nas pusti sa časa. Međutim, on je kasnio na čas, mi smo stalno gledali kada će se pojaviti njegov tristač, ali ga nismo dočekali. Prerano smo zaključili da neće ni doći i svi smo otišli iz škole. Svi osim pok. Ivana Šimića, koji je o fudbalu imao teoriju kako je to glupa igra, gdje 22 igrača jure jednu loptu......

Sa manjim zakašnjenjem se pojavio i prof. Sarajlija, vidio da je u razredu samo Ivan i mrtav hladan održao čas, predavao neku lekciju samo njemu, kao da smo svi u razredu. Kazna za nas je stigla ubrzo, sve nas je pitao upravo tu lekciju, naravno svima je dao i keca, to mu nije bilo tako teško, on je ipak bio vrlo stručan, mogao nam je postavljati podpitanja na koja nismo bili u stanju odgovoriti.

Kada danas razmišljam o tom događaju mislim da ipak nismo bili toliko griješni i bezobrazni, imali smo opravdanje zbog njegovog kašnjenja i bilo bi bolje za sve nas da je on lijepo svima, osim Ivanu, dao neopravdane časove i vratio se kući da i sam pogleda utakmicu. Ali vjerovatno u tom slučaju ne bih ja ni zapamtio ovaj nesvakidašnji događaj.

(Goran Ćatić)

Naše priče: Tvrtko sa tvrdo "t"

Tehničko pismo, latinica, ćirilica

slika iz 2019.

Desilo se u prvom razredu Elektrotehnike. Imali smo predmet Tehničko crtanje, a predavao nam je Salem Džinović. Odmah na početku školske godine, uz knjige i teke, morali smo nabaviti veliku tablu za crtanje, kompletan pribor za crtanje, trokutove, krivuljare, uglomjere, olovke rezličite tvrdoće i slično.

Po tim tablama smo bili prepoznatljivi na ulici, na putu do škole, a za one malo manjeg rasta problem je bio donijeti tako veliku tablu do škole, pa su se pravila razna pomagala, kao što su bile one kuke od deblje žice, kako bi se moglo uhvatiti rukom. To je bio i znak raspoznavanja za učenike jednog, kasnije veoma respektabilnog zanimanja: Tehničar, pa gio elektro, mašinski, ili građevinski.

Prvi put smo se tda susretali i sa debelim bijelim papirom na kome ćemo kasnije crtati svoje programe, a koji je nosio naziv „hamer“. Uz sve , susreli smo se i sa tušem, kojim smo sve ono što bi nacrtali olovkom, kasnije morali „tuširati“.

Prvi program je bio patnja i muka. Mi smo crtali, tuširali, radirali žiletom, tvrdom gumicom, a profesor je to vraćao na ponovni rad. Srećom, uz to vraćanje nisu padale jedinice. Cilj je bio, naučiti crtati, a vraćanje prgrama je značilo, uzeti novi A2 format hamera, pričvrstiti ga rajsnaglama na tablu, i sve Jovo-nanovo. I tako tri, četiri, pet ili šest puta.

Sa prvim programom je išlo njteže, a kasnije su se vraćanja ograničavala na jednom, eventualno dva puta, a uz to su se počele dobijati ocjene, pa su neki bili zadovoljni nekom dvojkom, ili trojkom, samo da ga ne crtaju ponovo.

Prvi program je bio niz linija različite debljine, zatim čitav niz krivih linija, a nakon toga slijedili su drugi programi. Jedan od narednih programa bio je „Tehničko pismo“.

U tu svrhu smo uzimali format hamera A3, na njemu crtali mrežu za upisivanje slova, prvo vodoravne, paralelne linije, a zatim one druge, pod 75°, a to je ugao pod kojim se tada pisalo čitavo tehničko pismo. U prvom, gornjem redu na programu, morali smo tehničkim slovima napisati svoje ime i prezima, a onda u narednim redovima velika i mala slova, sve u tehničkom pismu.

Kasnije smo godinama tvrdili kako nam je tehničko pismo pokvarilo onaj lijepi rukopis, krasnopis, koji smo naučili u osnovnoj školi. A danas nam je rukopis svakako pokvarilo kucanje na tastaturi kompjutera, ili tipkanjem noktima po mobitelima.

I tu dolazimo do onog što je glavna tema ove priče.

Kolega Tvrtko Bokšić, pokoj mu duši, pored problema sa fizikom, o čemu je pisao Goran, imao je problema i sa predavanjima programa iz Tehničkog crtanja. Profesor mu je vratio gotov program sa tehničkim pismom, koji nešto nije valjao, a njemu se nije crtao po dugi put.

U tu svrhu napravio je dogovor sa kolegom Momom Pejčićem da mu ovaj nacrta kompletan program, i da mu ga donese do narednog časa Tehničkog crtanja. O detajima “dogovora” ne znam ništa.

Uglavnom, u dogovoreni dan Momo je donio gotov program, urolan i učvršćen crvenom gumicom od viklera. i predao ga Tvrtku pred školom, ustvari na zidiću ispred zgrade Liftara, u blizini škole, gdje smo sjedili do zvona za ulazak u školu.

Tvrtko uze program i udalji se, a nije prošlo ni minut, vrati se i stade pred Momu i upita ga:

Kako se ja zovem?

Tvrtko, odgovori Momo.

A kako se to piše? pita Tvrtko.

Što kako se piše? pita Momo.

Na to mu Tvrtko odrola program i mi svi ugledasmo kako u prvom redu piše: Bokšić Tvrdko.

Momo je umjesto Tvrtko napisao Tvrdko, baš sa pravim, tvrdim “t”.

Dogovor je morao biti ispoštovan, i Momo mu je program sa ispravnim imenom donio naredni dan.

Bilo bi mi drago kad bi Momo potvrdio ove detalje, ako ih nije zaboravio, a nadam se će mu ovo pisanje sigurno osvježiti sjećanje.

A možda nam izda i otkrije, kakva je bila pogodba???

(Smail Špago)

Naše priče: Skok sa Carinskog mosta

Pred kraj školske godine 1965/66, u kojoj smo završavali prvi razred Elektrotehnike, stajao sam sa kolegom Emirom Hujdurom ispred hotela Bristol, kada smo u jednom momentu vidjeli gužvu na Titovom mostu. Odmah smo otišli do mosta i pogledali nizvodno, prizor je bio malo neobičan, djevojka u crnoj školskoj kecelji lagano pliva i kod Bunura sama izlazi iz vode. Ne sjećam se je li joj neko pomagao, ali niko nije ni skočio za njom. Plivala je od Carinskog mosta, kako smo kasnije saznali, da se radi o učenici iz Eektrotehnike, koja je išla u školu u stariji razred isprad nas, te da je skočila, ali ne sa mosta, zbog nekog keca kojeg je dobila u školi.

Događaj sam po sebi i nije posebno interesantan, makar u ovom dijelu koji smo nas dvojica vidjeli. Ali sutradan postaje za nas značajniji, jer se u našem razredu odvija nastavak priče.

Na satu prof. Šime Soldo, koja je zbog loših ocjena htjela našem pokojnom kolegi Tvrtku Bokšiću zaključiti keca iz Fizike, desilo se nešto fantastično. Naša učionica je bila u prizemlju, najbliže Carinskom mostu. Nakon Šimine priče Tvrtko se ustaje i kroz otvoren prozor iskače vani, uz komentar da će se ubiti, odnosno skočiti u Neretvu. Mi smo se svi nagurali pored prozora i gledali ga kako ide do sredine mosta i diže nogu, kao da će se popeti na ogradu.

Vidjela je to i Šima, panično uzviknula u svom stilu “Nu mali Boga ti, zovite ga, dat ću mu dva”.

Siguran sam da Tvrtko nije mislio skočiti, ali je to super odigrao i zasluženo izvukao dvicu.

(Goran Ćatić)

U sjećanju

Išli su sa nama u školu, kasnije smo zajedno studirali, radili zajedno, susretali se na korzu, na utakmicama, na kafi. Vremenom smo sa nekima gubili kontakte, a kod ponovnog susreta, kako je to običaj sa dobrom rajom, jednostavno smo nastavljali dalje, kao da smo se rastali samo koji dan, ili koji mjesec prije toga. Tokom priprema za jubilarnu proslavu mature saznali za neke, da su već odavno napustili ovaj svijet. Do samog dana proslave na jednoj tužnoj listi nalazilo se 19 imena, a onda odjednom, iznenada, dan prije proslave, napusti nas Salko Lakišić. Dvadesetak dana nakon proslave, na neki drugi, bolji svijet otišao je i Pero Azinović. O svakom od ovih 21 sa liste, moglo bi se napisati dosta toga lijepog, jer se po običaju dobra djela i događaji pamte i ostaju.

Nažalost, ova lista, htjeli mi to ili ne, vremenom će se puniti, bez obzira na to, koliko mi to nećemo, ili ne želimo.

Podsjećamo ih se na ovaj dan, a to ćemo činiti barem još nekolijko puta godišnje, dok nas traje.

Nakon proslave 50 godina Mature

Tokom susreta i proslave, kao da smo izbrisali tih pola vijeka od školskih dana. Bili smo kao đaci iz pjesme „Pačija škola“. Sa razrednicom i profesorima među nama. Prisjećanja, razgovori, kao da je sve to bilo samo prije kratkog vremena. Godine nisu smetale da svi skočimo i zaigramo, ali i da zaplešemo, kao nekada, od Omladinskog kluba u školi, do Abraševića, gdje su se u naše vrijeme održavale igranke tri puta sedmično, srijeda, subota, nedelja. Možda je i to bila draž jednog proteklog vremena. Trebalo je proći nekoliko dana pa ponovo zaplesati, sa drugaricom, kolegicom simpatijom, pa na kraju krajeva i sa djevojkom. Ili čekati ta tri, četiri dana, a ponekad i po čitavu sedmicu, pa ponovo vidjeti simpatiju. Krišom je posmatrati, i sam sebi čvrsto obećati da ćeš smoći hrabrosti i snage i pozvati je na ples naredni put. A bilo je to i vrijeme kada se negdje u drugoj polovini igranke obavezno najavljivalo ono: Dame biraju. I za dame je to bio ispit hrabrosti, možda zamoliti neku simpatiju za ples, a ako bi sve proteklo kako treba, slijedila bi pratnje do kuće i pitanje: Možemo li se vidjeti sutra, ili narednih dana. Tako su mnoge veze i počinjale, ali i pružale mogućnost za jednu dugoročniju vezu.

Sve to nam je prohujalo kroz glavu u tih nekoliko sati proslave.

I na kraju dogovor: Svi zajedno na kafu narednih dana, kod Vahe, u kafić Škola, u Bristol. I bilo je tako. Kako je ko i kada mogao. Sada je lako. Imamo Grupu na viberu. Dovoljno je da neko napiše: „Ima li iko raspoložen za kafu, tu i tu i u toliko sati“. Uvjek će se naći neko slobodan i raspoložen.

I važno nam je da tako ostane. Za raju u Mostaru, to može biti i češće, a za raju koja povremeno doleze u Mostar, po Muss je javiti: „U Mostaru sam, nađemo se na kafi“. Nek tako ostane.

U prilogu fotografije sa susreta nakon proslave, sa istom naponemom: Ukoliko imate još fotografija, koje nisu obuhvaćene ovom prilogu, slobodno šaljite. Sve će biti objavljeno.