Tokom susreta i proslave, kao da smo
izbrisali tih pola vijeka od školskih dana. Bili smo kao đaci iz
pjesme „Pačija škola“. Sa razrednicom i profesorima među nama.
Prisjećanja, razgovori, kao da je sve to bilo samo prije kratkog
vremena. Godine nisu smetale da svi skočimo i zaigramo, ali i da
zaplešemo, kao nekada, od Omladinskog kluba u školi, do Abraševića,
gdje su se u naše vrijeme održavale igranke tri puta sedmično,
srijeda, subota, nedelja. Možda je i to bila draž jednog proteklog
vremena. Trebalo je proći nekoliko dana pa ponovo zaplesati, sa
drugaricom, kolegicom simpatijom, pa na kraju krajeva i sa djevojkom.
Ili čekati ta tri, četiri dana, a ponekad i po čitavu sedmicu, pa
ponovo vidjeti simpatiju. Krišom je posmatrati, i sam sebi čvrsto
obećati da ćeš smoći hrabrosti i snage i pozvati je na ples
naredni put. A bilo je to i vrijeme kada se negdje u drugoj polovini
igranke obavezno najavljivalo ono: Dame biraju. I za dame je to bio
ispit hrabrosti, možda zamoliti neku simpatiju za ples, a ako bi sve
proteklo kako treba, slijedila bi pratnje do kuće i pitanje: Možemo
li se vidjeti sutra, ili narednih dana. Tako su mnoge veze i
počinjale, ali i pružale mogućnost za jednu dugoročniju vezu.
Sve to nam je prohujalo kroz glavu u
tih nekoliko sati proslave.
I na kraju dogovor: Svi zajedno na kafu
narednih dana, kod Vahe, u kafić Škola, u Bristol. I bilo je tako.
Kako je ko i kada mogao. Sada je lako. Imamo Grupu na viberu.
Dovoljno je da neko napiše: „Ima li iko raspoložen za kafu, tu i
tu i u toliko sati“. Uvjek će se naći neko slobodan i raspoložen.
I važno nam je da tako ostane. Za raju
u Mostaru, to može biti i češće, a za raju koja povremeno doleze
u Mostar, po Muss je javiti: „U Mostaru sam, nađemo se na kafi“.
Nek tako ostane.
U prilogu fotografije sa susreta nakon
proslave, sa istom naponemom: Ukoliko imate još fotografija, koje
nisu obuhvaćene ovom prilogu, slobodno šaljite. Sve će biti
objavljeno.
Nema komentara:
Objavi komentar