Naše priče: Čas samo za Ivana

U naše vrijeme večina naših profesora za stručne predmete je bila iz privrede, odnosno honorarno su nama držali nastavu, pa smo uvijek išli u školu u II smjeni. Jedan od njih je bio i prof. Hido Sarajlija, mislim da je predavao Električne mašine. Bio je dosta strog, ali moglo se od njega i dosta naučiti.

Jedne prilike je trebalo da imamo njegov čas, zadnji toga dana, upravo u vrijeme kada je bio TV prenos neke utakmice. Namjeravali smo da budemo fini i da ga pitamo da nas pusti sa časa. Međutim, on je kasnio na čas, mi smo stalno gledali kada će se pojaviti njegov tristač, ali ga nismo dočekali. Prerano smo zaključili da neće ni doći i svi smo otišli iz škole. Svi osim pok. Ivana Šimića, koji je o fudbalu imao teoriju kako je to glupa igra, gdje 22 igrača jure jednu loptu......

Sa manjim zakašnjenjem se pojavio i prof. Sarajlija, vidio da je u razredu samo Ivan i mrtav hladan održao čas, predavao neku lekciju samo njemu, kao da smo svi u razredu. Kazna za nas je stigla ubrzo, sve nas je pitao upravo tu lekciju, naravno svima je dao i keca, to mu nije bilo tako teško, on je ipak bio vrlo stručan, mogao nam je postavljati podpitanja na koja nismo bili u stanju odgovoriti.

Kada danas razmišljam o tom događaju mislim da ipak nismo bili toliko griješni i bezobrazni, imali smo opravdanje zbog njegovog kašnjenja i bilo bi bolje za sve nas da je on lijepo svima, osim Ivanu, dao neopravdane časove i vratio se kući da i sam pogleda utakmicu. Ali vjerovatno u tom slučaju ne bih ja ni zapamtio ovaj nesvakidašnji događaj.

(Goran Ćatić)