Neuspjela ekskurzija

Završetak školske godine 1965/66, nakon prvog razreda. Nas nekoliko se dogovaramo da napravimo jedan zajednički izlet. Iako smo na raspolaganju imali mogućnost odlaska na Bunicu autobusom, ili možda na Drežanjku vozom, kao i mnogo drugih varijanti, neko predloži da odemo u Struge ispod Čapljine, na mjesto gdje se ulijeva Trebižat u Neretvu. I to vozom. Obje rijeke su na ušću bile tihe i mirne, moglo se do mile volje plivati, a neko je u Strugi imao neku rodbinu, tako da bi usput mogli tu nešto i prezalogajiti.

Mjesto sastanka je bio park na Musali. Koliko nas je bilo obećalo da će doći, sad ne znam, ali tu smo se našli Momo, Goran, pokojni Tvrtko, pokojni Pero i ja. Svjedočanstvo je slika na kojoj se vide njih četvorica, a mene nema na slici, jer sam ja slikao. Bila je još i druga slika na kojoj sam bio i ja sa njima, ali je opet neko od nas falio, ko nas je slikao. Međutim, tu sliku mi je odnio vihor rata, ali je se sjećam. Taj fotoaparat je bila jedina stvar koju sam nosio, a njega sam smjestio u džep od pantalona. I u džepu pare za kartu, tamo i nazad.

Iz parka na Musali krenuli smo na stanicu, naravno staru, jer bila je 1966, a još je saobraćao Ćiro. Uz napomenu da je zadnji Ćiro kroz Mostar prošao te jeseni, tačnije, 6. novembra 1966. godine, a nepune dvije godine kasnije, 1. oktobra 1968. godine, kroz Mostar je protutnjala prva dizelka, novim kolosjekom, kroz novu stanicu.

Dok smo išli prema stanici, nekome je na um pala luda ideja, a šta bi se moglo drugo i očekivati od petorice šesnaestogodišnjaka, da do Struge ne idemo putničkim vozom, koji je inače išao oko podne, nego da se na toj relaciji prebacimo „džaba“, teretnim vozom. Nismo puno razmišljali. Došli smo na stanicu, propustili putnički voz prema Pločama, a kao poručen, iz stanice je upravo izlazio jedan teretni voz. Uskočili smo na zadnji vagon, i smjestili se u kućicu za kočničara. Međutim, osoblje voza nas je odmah primjetilo. Nismo im bili ni prvi ni zadnji „slijepi“ putnici. Voz je iz stanice prošao rampu kod gimnazije, zatim srednju kod Doma zdravlja i konačno donju kod Sinemaskopa. Uz put je lokomotiva pištala, i uzela puni zamah ispod Huma, prolazeći tik pored kuća u Donjoj Mahali, kuda sada prolazi gradska magistrala. Prošli smo i Čekrk, i slijedio je ulazak u stanicu Rodoč, koja je bila otprilike kod kasnijeg raskršča puta za Baćeviće i ulaznog puta u Aluminijski. Voz se tu zaustavio. Vidjeli smo jednog željezničara, kako od lokomotive trči prema zadnjem vagonu, usput nam psuje majku „švercersku“ i baca bogami dobre oblutke prema nama. Mi smo iskočili iz voza i počeli trčati u suprotnom smjeru, dok se nismo udaljili na pristojnu udaljenost, sa koje nas više nije mogao pogoditi kamenom. Prijetio je i mahao rukom. Ozirom da je ostao kod zadnjeg vagona, bilo nam je jasno da od nastavka ove vožnje neće biti ništa. Nakon nekoliko minuta u stanicu je ušao putnički voz, u pravcu Mostara. Očima smo se dogovorili da se vraćamo nazad, ali opet luda ideja. Nećemo ni sad kupovati karte. Uskočili smo na platformu zadnjeg vagona i nadali se da ćemo bez karte brzo stići do Mostara. Ali, za koji minut se na platformi pojavi kondukter sa onim njegovim „Karte na pregled“. Pošto nismo imali karte, morali smo ih izvaditi kod njega, i uz to još platiti kaznu, za vožnju bez karte. Karta i kazna su iznosile skoro kao povratna karta do Struga.

Nakon skoro dva sata avanturističkog putovanja, stigli smo na stanicu u Mostar.

Bez posjete Strugi, bez par u džepu.

Naravno, da nam je putovanje prisjelo.

I nije ponovljeno, na sličan način.

(Smail Špago)