Pred kraj
školske godine 1965/66,
u
kojoj smo završavali prvi razred Elektrotehnike, stajao
sam sa kolegom Emirom Hujdurom ispred hotela Bristol, kada smo u
jednom momentu vidjeli gužvu na Titovom mostu. Odmah smo otišli do
mosta i pogledali nizvodno, prizor je bio malo neobičan, djevojka u
crnoj školskoj kecelji lagano pliva i kod Bunura sama izlazi iz
vode. Ne sjećam se je li joj neko pomagao, ali niko nije
ni skočio
za njom. Plivala
je od Carinskog mosta, kako
smo kasnije
saznali, da se radi o učenici
iz Eektrotehnike, koja je išla u školu u stariji razred isprad nas,
te
da je skočila, ali
ne
sa mosta,
zbog nekog
keca kojeg je dobila u školi.
Događaj
sam po sebi i nije posebno interesantan, makar u ovom dijelu koji smo
nas dvojica vidjeli. Ali sutradan postaje za nas značajniji, jer se
u našem razredu odvija nastavak priče.
Na satu
prof. Šime Soldo, koja je zbog loših ocjena htjela našem pokojnom
kolegi Tvrtku Bokšiću zaključiti keca
iz Fizike, desilo se nešto fantastično. Naša učionica je bila u
prizemlju, najbliže Carinskom mostu. Nakon Šimine priče Tvrtko se
ustaje i kroz otvoren prozor iskače vani, uz komentar da će se
ubiti, odnosno skočiti u Neretvu. Mi smo se svi nagurali pored
prozora i gledali ga kako ide do sredine mosta i diže nogu, kao da
će se popeti na ogradu.
Vidjela
je to i Šima, panično uzviknula u svom stilu “Nu mali Boga ti,
zovite ga, dat ću mu dva”.
Siguran
sam da Tvrtko nije mislio skočiti, ali je to super odigrao i
zasluženo izvukao dvicu.
(Goran Ćatić)
Nema komentara:
Objavi komentar