Tehničko pismo, latinica, ćirilica
slika iz 2019.
Desilo se u prvom razredu
Elektrotehnike. Imali smo predmet Tehničko crtanje, a predavao nam
je Salem Džinović. Odmah na početku školske godine, uz knjige i
teke, morali smo nabaviti veliku tablu za
crtanje, kompletan pribor za crtanje, trokutove, krivuljare,
uglomjere, olovke rezličite tvrdoće i slično.
Po tim tablama smo bili prepoznatljivi
na ulici, na putu do škole, a za one malo manjeg rasta problem je
bio donijeti tako veliku tablu do škole, pa su se pravila razna
pomagala, kao što su bile one kuke od deblje žice, kako bi se moglo
uhvatiti rukom. To je bio i znak raspoznavanja za učenike jednog,
kasnije veoma respektabilnog zanimanja: Tehničar, pa gio elektro,
mašinski, ili građevinski.
Prvi put smo se tda susretali i sa
debelim bijelim papirom na kome ćemo kasnije
crtati svoje programe, a koji je nosio naziv „hamer“. Uz
sve , susreli smo se i sa tušem, kojim smo sve ono što bi nacrtali
olovkom, kasnije morali „tuširati“.
Prvi program je bio patnja i muka. Mi
smo crtali, tuširali, radirali žiletom, tvrdom gumicom, a profesor
je to vraćao na ponovni rad. Srećom, uz to vraćanje nisu padale
jedinice. Cilj je bio, naučiti crtati, a vraćanje prgrama je
značilo, uzeti novi A2 format hamera, pričvrstiti ga rajsnaglama
na tablu, i sve Jovo-nanovo. I tako tri,
četiri, pet ili šest puta.
Sa prvim programom je išlo njteže, a
kasnije su se vraćanja ograničavala na jednom, eventualno dva puta,
a uz to su se počele dobijati ocjene, pa su neki
bili zadovoljni nekom dvojkom, ili trojkom, samo da ga ne crtaju
ponovo.
Prvi program je bio niz linija
različite debljine, zatim čitav niz krivih linija, a
nakon toga slijedili su drugi programi. Jedan od narednih
programa bio je „Tehničko pismo“.
U tu svrhu smo uzimali format hamera
A3, na njemu crtali mrežu
za upisivanje slova, prvo vodoravne, paralelne linije, a zatim one
druge, pod 75°, a to je ugao pod kojim
se tada pisalo čitavo tehničko pismo. U prvom, gornjem redu na
programu, morali smo tehničkim slovima napisati svoje ime i prezima,
a onda u narednim redovima velika i mala slova, sve u tehničkom
pismu.
Kasnije smo godinama
tvrdili kako nam je tehničko pismo pokvarilo onaj lijepi rukopis,
krasnopis, koji smo naučili u osnovnoj školi. A danas nam je
rukopis svakako pokvarilo kucanje na tastaturi kompjutera, ili
tipkanjem noktima po mobitelima.
I tu dolazimo do onog što
je glavna tema ove priče.
Kolega Tvrtko Bokšić,
pokoj mu duši, pored problema sa fizikom, o čemu je pisao Goran,
imao je problema i sa predavanjima programa iz Tehničkog crtanja.
Profesor mu je vratio gotov program sa tehničkim pismom, koji nešto
nije valjao, a njemu se nije crtao po dugi put.
U tu svrhu napravio je
dogovor sa kolegom Momom Pejčićem da mu ovaj nacrta kompletan
program, i da mu ga donese do narednog časa Tehničkog crtanja. O
detajima “dogovora” ne znam ništa.
Uglavnom, u dogovoreni dan
Momo je donio gotov program, urolan i učvršćen crvenom gumicom od
viklera. i predao ga Tvrtku pred školom, ustvari na zidiću ispred
zgrade Liftara, u blizini škole, gdje smo sjedili do zvona za ulazak
u školu.
Tvrtko uze program i
udalji se, a nije prošlo ni minut, vrati se i stade pred Momu i
upita ga:
Kako se ja zovem?
Tvrtko, odgovori Momo.
A kako se to piše? pita
Tvrtko.
Što kako se piše? pita
Momo.
Na to mu Tvrtko odrola
program i mi svi ugledasmo kako u prvom redu piše: Bokšić Tvrdko.
Momo je umjesto Tvrtko
napisao Tvrdko, baš sa pravim, tvrdim “t”.
Dogovor je morao biti
ispoštovan, i Momo mu je program sa ispravnim imenom donio naredni
dan.
Bilo bi mi drago kad bi
Momo potvrdio ove detalje, ako ih nije zaboravio, a nadam se će mu
ovo pisanje sigurno osvježiti sjećanje.
A možda nam izda i
otkrije, kakva je bila pogodba???
(Smail Špago)
Nema komentara:
Objavi komentar